Izložbom 'Prije nas' okupljeno je dvadesetak dubrovačkih umjetnika koji nude uvid u segment umjetničke scene krajnjeg juga Hrvatske kroz vječno preispitivanje identiteta i naslijeđa, onoga što je bilo i onoga što će tek doći.
Ova izložba nadovezuje se na sličnu izložbenu formu koju je inaugurirao Slaven Tolj u svom prvom ciklusu zajedničkog predstavljanja dubrovačkih umjetnika u galeriji Flora nazvanom - For I have known Them all already, known Them all (Za one koje sam poznavao, a poznavao sam ih sve). Tim citatom T. S. Eliotove pjesme Tolj naglašava jednu specifičnu atmosferu bliskosti i povezanosti s ljudima i prostorom, ali i distancu uvjetovanu protokom vremena i promjenjivim osobnim stanjima, odlascima, te perpetuiranjem ratnih dinamika i posljedica.
Taj otvoreni dijalog među umjetnicima i njihovim radovima koji se, kao u nekom kaleidoskopu, nadopunjava, rotira i po potrebi mijenja, okosnica je izložbe.
Prije nas je naslov rada Ane Požar Piplice, ali i zajednički nazivnik izložbe kojoj je namjera skrenuti pozornost na svijet koji je postojao i paralelno postoji, svijet odmaknut od bilo kakvih misli i percepcija, aktivnosti ili sudova, svijet nevidljivih prisutnosti. A upravo će tu nevidljivu prisutnost kroz svoje radove materijalizirati Ivona Vlašić, dodavajući ili, u ovom slučaju, oduzimajući (postupno) pojavnom svijetu vizualni jezik kao primarnu vrstu komunikacije. Na tu krhku nit naslanja se i Ivana Dražić Selmani dugogodišnjim propitivanjem beskrajnog sustava poveznica koje nam na raspolaganje stavlja pojam horizonta.
Ako se, govoreći općenito o suvremenoj dubrovačkoj likovnoj sceni, imaginarna granica horizonta najčešće ne prelazi, u smislu nepoznatog, stranog, drugačijeg, već ostaje u domeni osobnog, introspektivnog doživljaja svijeta, odnosno bliskog okruženja, to ne znači da ona ne progovara o univerzalnim pitanjima koja pogađaju svijet u cjelini. Bilo da je riječ o radničkim pravima kojima se sustavno bavi Pasko Burđelez ili smislenosti ratnih sukoba, o čemu posredno govori video rad Luka Piplice, ali i recentni radovi Slavena Tolja, demistifikaciji smrti, prioritetnoj temi Svena Klobučara ili čak simboličkim i mitološkim scenama Wande Mitrović s likovima koji prolaze kroz virtualne košmare nepreglednih dubina ljudske psihe, pa i rorschachovskim crtežima Stanka Ivankovića, koristeći se različitim medijima i manje ili više reduciranim formama, osjećaj svojevrsne kontradiktorne melankoličnosti, u kojoj naglasak nije usmjeren na sebe već na prirodni i socijalni krajolik, blizak je svima. Suptilnoj kritici današnjeg društva, kojoj svjedoče dosadašnji radovi Ivane Jelavić, pridružuje se i skica za land art kompoziciju Tine Gverović s porukom Leave us alone. Ne trebamo se ni pitati je li to danas uopće moguće. Znamo da nije, ali tim je želja to jača. Svaka naša misao, djelo, pa i sama prisutnost, kodirana je i zabilježena u nekom digitalnom sustavu. Kako to izgleda kad se u dehumaniziranom sistemu, podložnom najbanalnijim greškama, arhivirani višegodišnji umjetnički rad 'izgubi' pokušat ćemo dešifrirati iz prostorne instalacije Dorinde Bulić Čotić. U kontrapunktu stoji analogno 'gubljenje' slike odnosno preslikavanje stare slike novom, lista iz knjige ili novine nekom skicom, i to najčešće iz revolta, što je ustaljena praksa Viktora Daldona. Njegovom energičnom crtežu ovdje protutežu čini plošni konstruktivizam Noemi Čotić.
U nekoj drugoj stvarnosti kreću se umjetnički i istraživački interesi Nives Sertić. Mikro pejzaži i izdvojeni segmenti prirode fraktalno odražavaju svu bit svijeta koji naočigled nestaje. Istu poruku nose i ozlaćeni krekovi maslina Gordane Bajurin. Sakralizirani ulomci krajolika ostaju tek memorija one divlje slike svijeta prije nas.
Kao i taj fragment slike rajskog vrta, jednako mitska čini se i izgovorena riječ u zvučnim instalacijama Ivane Pegan. Sugestivan i sveobuhvatan ton ispunja eter i vraća nas iluziji vječnosti. A u taj meta prostor smjestit ćemo i specifični konstrukt prirode Mara Mitrovića ili pojavnost perpetuirane sveprisutne sjenke Maria Cvjetkovića.
Dubrovačke sekvence zaključuju fotografije Ane Opalić i Marka Ercegovića, te Borisa Cvjetanovića, autorā čiji će nas pogled na blisko im okruženje uvijek ostaviti zarobljenima u motivu.

Vidio sam prvi snijeg.
Tog sam jutra zaboravio
umiti svoje lice.

 

Izložba je realizirana suradnjom HDLU-a Istok i HDLU-a Dubrovnik.