Puls slike
 

Svako povijesno razdoblje ima medij koji ga punokrvno ocrtava i iz Zeitgeista izvlači puninu likovnoga jezika. Zbog toga s jedne strane, nije svaki medij za svako razdoblje, ali nije ni svako razdoblje za svaki medij. Hans Belting jer rekao da živimo u vremenu slika u kojima slika više nije dodatak, nego egzistencijalna uvjetovanost jer mi živimo sa slikama i u slikama. Paradoksalno, naizgled! Ali paradoks poprima posve drugo značenje kada promislimo o tome kako definirati sliku. Što je slika? Ovo pitanje zalazi u dublje područje ikonologije koje nas uči da slika ima svoje brojne živote, ona je poput mačke, uvijek preživljava i uvijek iznenađuje. Tako je bilo kroz povijest, a danas kada simulakrumsko čudo od slike čini više od pukog prikaza, puke reprezentacije, stvari su postale još zamršenije. Mi nemamo definiciju slike danas i to je možda dobro jer ostavlja širok prostor promišljanju slikovnosti, vizualnosti… životu uopće. Zađe li se u povijest, vidi se kako je žilavost kojom se slikarski medij opire brojnim izazovima, a napose u vremenu digitalnih tehnologija, dokaz je kako je riječ o mediju koji u svom polivalentnom karakteru nosi brojna “mjesta neodređenosti” koja umjetnicima omogućavaju neprestani povratak prema izvorištima, ali i otkrivanje novih prostora slike koji se u skladu s mijenama vremena te se sami po sebi nameću kao poželjan izbor. Dugo je vremena prošlo otkako se tvrdilo kako je u mediju slike već sve rečeno, neki su slikarski eksperimenti pokazali da od slike u tradicionalnom smislu možda više nije ostalo ništa doli činjenice njezina postojanja kao objekta. Međutim, svođenjem slike u klasičnom smislu na njezine temeljne komponente nije se uspjelo odagnati umjetnike da sliku promišljaju u novom proširenom polju. Pridonijeli su tome i brojni teoretičari koji su, svjesni kako tradicionalni slikarski medij ima svoje okvire koji su relativno čvrsto zadani, sama slika kao pojam u sferi digitalnog doba počinje doživljavati vlastitu renesansu. Ta je “nova renesansa” ponovno uvela u područje slikarskog istraživanja temu slike, ali ne više isključivo kao tradicionalnog medija, nego mu je otvorila nove sfere vizualnoga iskazivanja koje su umjetnici različitih medijskih opredjeljenja s podjednakim zanimanjem i interesom prihvatili i podvrgnuli vlastitim tezama i doživljajima vizualne stvarnosti kojoj danas pripadamo. Ovaj je poziv, stoga, upućen podjednako slikarima i svima onima koji sliku smatraju prostorom pluralnosti unutar kojega živi suvremeni odnos umjetnika prema današnjici. “Puls slike” je narativ kojima se prostor slikovnosti/vizualnosti danas kreće, u kojem se ostvaruje i u kojem se otkrivaju nove mogućnosti nadilaženja onoga što smo možda već vidjeli. Osim toga, latinska izreka koja kaže kako je ponavljanje majka znanja primjenjiva je ne samo na slikarstvo, nego i na svaki drugi oblik medijskoga iskaza u području umjetnosti jer nam kazuje da određene dimenzije povijesnosti ni u kom slučaju ne trebaju biti prikazane kao anakronizam jer tradicija u umjetnosti ponajviše se manifestira kroz kvalitetu, a kvaliteta umjetničkoga djela više je od
čiste kontekstualizacije pod uvjetom da umjetnost shvatimo kao područje u kojem ne postoji evolucija, nego tek konstantna promjena. Umjetnici koji su ovom prilikom prihvatili uhvatiti se u koštac s činjenicom da osjete puls slike, koristili su razne načine da izraze svoje promišljanje ovoga medija. No, slika je postala više od medija u klasičnom smislu i danas možda više ne vrijedi ona "Bonjour, Monsieur Courbet" (poznata slika Gustavea Courbeta iz 1854. godine). Zašto, možemo se pitati? Zato što prostor slike danas ima puno šire granice od onih koje je zadao povijesni akademizam, ali i zato što je i sam pokušaj definiranja slike došao u prostor u kojemu se teško određuje jednoznačno određenje ovoga termina. Konačno, nije to problem samo sa slikom, sličnu situaciju imamo i sa svim klasičnim medijima. No, zašto ih još uvijek gajimo u njihovom akademskom okviru? Gajimo ih tako jer nas oni određuju i zato što unatoč brojnim novomedijskim pristupima jesmo i dalje inficirani tradicionalnim poimanjem umjetnosti koje nam služi kao odskočna daska da bi se otkrivalo nove horizonte. "Stojimo na plećima "divova", ali ne kao atavistički impotentni neznalice, nego da bismo gledali dalje i dublje. Gledati dalje, nekad muti bistrinu našeg zora, a gledati dublje nekada nas vodi u tmine naših unutarnjih stanja, vlastite podsvijesti i kolektivnog nesvjesnog. Iz toga je razloga potrebno gledati, gledati da bi se vidjelo i vidjeti da bi se u-vidjelo. Umjetnost je u tome smislu jedan od mogućih puteva, gledati se može očima, opipom, sluhom, intuicijom … A ono što od svakoga gledanja ostaje jest – slika. Slika nije samo škrabotina na platnu, papiru, drvetu ili ikojoj drugoj podlozi. Slika je mentalni konstrukt koji izvire iz božanske iskre koja vodi ruku
umjetnika jer on nikada ne preslikava, nego – barem bi trebao – konstruira novi mali kozmos,
a taj kozmos, to je slika, kao ju god definirali.

Igor Loinjak

-

Izlažu:
Josip Alebić, Mirela Blažević Babić, Ivona Ćavar, Doris Despot, Ida
Đurkić, Ena Gilih, Josip Kanis, Jelena Kovačević, Suzana Lažeta, Ivan
Nikolić, Mirna Pokorić, Marija Škrobo Arambašić, Mislav Tadić, Nataša
Takač, Andrej Tomić, Maja Zdelar, [Đuro Adžić]