Izložba "Granice pogleda" Josipa Pratnemera i Valentine Damjanović ambijentalna je studija uloga koje zauzimamo ili možemo zauzeti kada promatramo umjetničko djelo, ali i neobičnom načinu na koji umjetničko djelo u konačnici 'gleda' na nas - ne tek kao puke promatrače ili posjetitelje već aktere koji svojim 'angažmanom' oblikuju vidljivost pojedinačnog djela ili ambijenta. U prostoru osječkog Kazamata uz radove u potpunosti okrenute unutra, prema samima sebi, imamo osjećaj kako se nalazimo negdje onkraj - u mizansceni - te kako je upravo ona prikazana kao poprište umjetničkog eksperimenta, a čija je scena život sam kako se ovaj pojavljuje u svojoj 'spektakularnoj cijelosti', odnosno, kao slika svijeta. U slučaju ove izložbe, a i prostora u kojem je postavljena, mogli bismo reći kako se nalazimo iza slike, na izletu u području (prazne) infrastrukture, pročišćenom, ali donekle ustajalom prostoru-iza, ujedno intimnim i stranim.
Za ispravno čitanje ovih radova - onkraj mogućnosti da ih se promotri i kao trivijalne parafraze neke dječje igre - potrebno je u misli prizvati cjelokupan kompleks metaforičkih i simboličkih izraza koje uobičajeno povezujemo s idejom 'kuće lutaka', a potom minijaturizacije, voajerstva i spektakularne organizacije našeg svakodnevnog života. Sve su to, dakako, djelatni uzroci transformacija ne samo onoga što se promatra već i karaktera promatrača u cjelini toga odnosa. Za kuću lutaka, promatrač je - kao i u slučaju minijaturizacije - nesaglediv, omnipotentan, div koji transcendira vidljivost u ikakvom obliku povratne sprege, pa tako i sam, u svojoj veličini ne može vidjeti predstavljeni svijet - sam spektakl - drugačije nego li kao 'igračku'. Prisjetimo se samo i Ibsenove 'Lutkine kuće', ali i idioma ''puppet state'' koji ne mora biti samo politički pojam - marionetska država - već kibernetički i prije svega metaforički pojam koji opisuje neko stanje - eng. ''state'' - življenog svijeta. Snažan simbolični kontrast i dinamika konkretno izokrenutog svijeta uspostavljenog u ambijentalnom sklopu između Josipa Pratnemera i Valentine Damjanović očituje se u samim mogućnostima sagledavanja njihovih radova koji su u svom postavu oboje do jednake mjere i na radikalan način izvrgnuti znatiželjnom, voajerskom, sveprožimajućem pogledu posjetitelja, bilo kroz 'špijunku' ili kroz 'prozor'. Svaki na svoj način definira vizualnim, odnosno likovnim jezikom granice svijeta iza onoga što se uobičajeno prikazuje kao samo po sebi razumljivo i svakodnevno.

Pa kao što je to slučaj s čitavom izložbom, rad "Bez adrese" Valentine Damjanović nastoji (raz)otkriti transparentnost granica unutar kojih se kreće mišljenje, načina na koji ono unatoč svemu - pa i stanju stvari u kojima je sve postalo providnim - i dalje traži 'prozore', a propitujući izrazito relevantno pitanje "nevidljivosti" kao umjetničkog medija i to upravo na način de-konstrukcije. Izbacujući i zamjenjujući konstruktivne elemente i ulogu zida, svodeći tako granice unutarnjeg i vanjskog na niz - mrežu, ili matricu - prozora evocira u materijalnoj formi ono što je godinama ranije tematizirao John Cage u svojoj radikalnoj glazbenoj kompoziciji 4'33'' sastavljenoj od praznine, odnosno niza tišina bez kojih niti jedno drugo glazbeno djelo ne bi moglo postojati, a zbog kojih upravo njegovo djelo nestaje i de facto ne postoji. Upravo je na taj način prostor izgubio svoj objektni karakter i postao specifičnim doživljajem, jednako kao što je u Cagea glazbena izvedba nestala nauštrb iskustva njene anticipacije - slučajna glazba i prostorna situacija tu su izjednačeni. Ostavljeni u tišini, odnosno intimnom ambijentu izvedenom u formi transparentne konstrukcije, stanja prisutnih aktivno transformiraju atmosfere životnog prostora na gotovo 'meteorološki' način, a čime rad "Bez adrese" zadobiva važenje općeg iskaza o određenim situacijama naše svakodnevice.

Pratnemerovo unaprjeđenje priznanjem nagrađenog koncepta "Špijunka" s posljednjeg Slavonskog Biennalea - jednako evokativnog podnaslova "Institut nevidljivog - prostori percepcije" - u kontekstu ove izložbe, odnosno rada "Peeping Tom" zaoštrena je i dovedena do svojih krajnjih mogućnosti upravo kroz dijalog s instalacijom Valentine Damjanović te zajedno čine sklop koji implicitno, ali i kritički istražuju, odnosno problematiziraju sliku "sretnog ujedinjenja" koje je opisivao i Guy Debord u svom Društvu spektakla kao "okruženog očajem i strahom, u mirnom središtu nesreće". Onkraj te kritičke manifestacije, a kao produžetak naših psiholoških stanja, ovi nas radovi stoga pozivaju u metafizički prostor naše svakodnevice, da u njemu pronađemo sebe kao strance u svijetu postavljenom na-glavačke - ili barem zrcalno zaokrenutom - i time promislimo svoju ulogu u već više puta spominjanom društvenom spektaklu.

Dario Vuger

-