“Homo sapiens je napisao nova pravila igre”, kaže Yuval Noah Harari, prije svega smjestivši čovjeka u središte svog živog svijeta. Iako se antropocenom uglavnom naziva razdoblje čovjekovog značajnijeg djelovanja na geološki razvoj Zemlje, ontološki je antropocen prisutan od prvih ljudskih civilizacija. Jedna od najvažnijih promjena koju donosi antropocen je u odnosu čovjeka prema ostalim živim bićima. Noa Geras u svojim radovima raslojava različite odnose čovjeka prema životinjama, a pozivajući se na suvremene eko feminističke prakse (svjesne kritike o esencijalizmu) problematizira i odnos čovjeka prema drugim ljudima.

Izložbom Zvijeri umjetnica smješta u dijalog čovjeka s neljudskim životinjama skrećući pozornost na potrebu za otvorenom komunikacijom i stvaranjem jedinstvene suvremene homeostaze. Poigravajući se kontrastima umjetnica poentira relevantne točke u poimanju odnosa čovjek i prirode uz prisutno osvješćivanje potrebe za povratkom čovjeka prirodi. Tako je na dugom, grubo obrađenom metalnom stolu nježna tekstura platnenih, pojednostavljenih životinjskih glava. Iako su same za sebe krhke, smještene u grupu one postaju protuteža hladnoći metala. Sama forma glave na prvi pogled podsjeća na kazališnu masku, međutim ona u svojoj jednostavnosti postaje simbol i otvara pitanje: što je to i životinjsko i ljudsko? Prostor okružuju vizualni podsjetnici na krhkost života: svijetlim akvarelima kontrapunktirani su motivi zbijenih organskih formi koje podsjećaju na trupla. Prvi dio postava uvertira je u daljnji dijalog o nasljednim i društveno konstruiranim odnosima između ljudi i ne ljudskih životinja. Evocira animističke prakse u kojima jaz između ljudi i životinja ne postoji, već se za opstanak nužan balans postiže kontinuiranim razgovorom svih uključenih u suživotu.

Pluralnost ljudskog u postantropološkoj maniri umjetnica unosi site-specific video radom koji bilježi intiman dijalog sa životinjom i svojom skulpturom Max. Max Leroux umjetničin je dugotrajni istraživački projekt kojim promišlja moć i zlouporabu moći, identitet i pogled. Sa svakim novim projektom mijenja se njegov identitet. Maxovo prezime Leroux je hommage Gastonu Lerouxu, autoru knjige Le Fantôme de l'Opéra. Noa Geras je Maxa upoznala u Veneciji i od tada su razvijali radove u Baselu, Zagrebu, Londonu i Israelu. U kratkom filmu Max je nijemi, ali aktivni sudionik.

 Unutarnja previranja životinje postaje sveobuhvatna veduta opserviranih disbalansa. Razgovor naglašava promjenjivost identiteta pojedinca kao i njemu pridodanih društveno konstruiranih uloga. 

Izostanak odgovora ukazuje na odgovornost koju Max kao predstavnik ljudskog nosi u svakodnevnoj (pa i osobnoj) komunikaciji i djelovanju.

Na kraju postava publiku dočekuje Zvijer: trometarska skulptura obješena je naopako, glave spuštene gotovo do poda. Zvijer izaziva strahopoštovanje svojom veličinom i istovremeno biva sasvim ranjiva: otkrivenog vrata, sputana i krhka. Univerzalnost minimalističkog tijela reprezentacija je životinjskog svijeta, a njezin neugodan, neprirodan položaj evidentno je posljedica ljudskog djelovanja. Umjetnica na taj način postavlja osnovu za propitivanje dalekosežnosti specizma no otvara mogućnost dijaloga o načinima na koji se utjecaj specizma može smanjiti ili eliminirati. Podsjeća na smrtnost svih živih bića i u prozračnosti skulpture ostavlja prostor za promišljanje eteričnog, duhovnog aspekta života. Iako nas povijest i filozofija uče o potrebi za jasnim razgraničenjem čovjeka od životinja neupitna je uronjenost ljudskog roda u simbiotičke ekosustave prirode. Donna Harraway opisuje tu međuovisnost pojmom simpoetika naglašavajući kako sva živa bića (Critters of Terra) u svoj svojoj različitosti i potrebi za razbijanjem kategorija specizma opstaju zahvaljujući preplitanju znanja, misli, priča i želja. Noa Geras na vizualno pročišćen i snažan način utjelovljuje simopoetiku: kao punokrvni sudionici života na Zemlji u svom djelovanju težimo zajedničkom rekonstituiranju prostora kao sigurnog mjesta ispunjenog jednako validnim različitostima.

Maja Pavlinić

 

 

 

BIOGRAFIJA

Noa Geras je kiparica i računalna umjetnica koja istražuje odnos između uma, prirode i tehnologije. U svojim djelima i životu promišlja identitet i oblike nasilja, posebno prema manjinama i životinjama, dok ih ugrađuje u povijesne narative i svoju osobnu povijest.

Rođena je 1996. u Jeruzalemu, a odrasla je u Zagrebu, Hrvatska. Trenutno živi i radi u Londonu, Velika Britanija. Studirala je slikarstvo i kiparstvo na Accademia di Belle Arti u Veneciji, Italija, a magistrirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu i magistrirala računalne umjetnosti na Goldsmithsu, Sveučilište u Londonu. Tijekom studija nagrađena je 1. nagradom na Međunarodnom natjecanju 20. minijatura, Nagradom Znanstvenog vijeća najuspješnijim diplomantima i Rektorovom nagradom.

Dobila je punu potporu Zaklade ERSTE za pohađanje Međunarodne ljetne akademije likovnih umjetnosti u Salzburgu i stvarala je javne skulpture tijekom rezidencije Svijetle pruge u Hrvatskoj. Njezina šestometarska skulptura Aurocha bila je izložena na 13. trijenalu hrvatskog kiparstva u Gliptoteci HAZU-a.

Internetska stranica: noageras.com