Bílo sjenâ – Durakovićevi svjetlosni palimpsesti

 

Kada bismo jednoga fizičara pitali da nam objasni što je svjetlost, njegovo bi tumačenje nesumnjivo bilo utemeljeno na elaboraciji znanja o fizikalnim svojstvima svjetlosti – o razlikama u valnim duljinama, intervalu od 380 do 720 nm koji čini vidljivi spektar svjetlosti i nizu njezinih drugih fizikalnih karakteristika. Zatim bi nas vjerojatno upozorio da postoji više vrsta svjetlosti poput ultraljubičaste i infracrvene te nas dodatno uputio u pojmove refleksije, refrakcije, ogiba te interferencije i polarizacije svjetlosti, objasnio nam Dopplerov učinak i crveni pomak te upozorio na čestičnu i valnu prirodu svjetlosti koja je znanstvenicima u povijesti zadavala velike probleme. Iako je svjetlost prvenstveno vezana uz razumijevanje empirijske fizike svijeta, ona je od pamtivijeka bila uključena u simbolički horizont ljudskih civilizacija te je njezino mistično i alegorijsko značenje služilo ljudima da u predznanstvenoj epohi svijeta daju odgovore koji nisu bili eksperimentalno provjerljivi, ali su ljudima omogućavali da razumiju i shvate život cjeline u kojoj su živjeli i kojoj su pripadali. Svjetlost osim svoje fizike posjeduje i metafiziku koja je ispunjava živom simbolikom te uvodi u palimpsest civilizacijske nužnosti zadirući u pitanja čovjekova života, njegove psihe, Iskona, Eshatona, Prirode i čitavoga Kozmosa.

 

U prvom izvještaju o stvaranju navodi se kako je u početku Zemlja bila pusta i prazna, tama se prostirala nad tim bezdanom te je tek Duh Božji lebdio nad vodama. Prva promjena koju je Bog potaknuo bila je unošenje Svjetla u tu tamu. Fiat lux! „I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer; pa jutro – dan prvi.“ (Post 1, 4-5) Temelj je, dakle, biblijskog opisa stvaranja svijeta podjela na dva suprotstavljena principa – svjetlost i tamu – pri čemu bismo mogli reći da tama ima prvenstvo jer je postojala prije no što je Bog zapovjedio svjetlosti da se pojavi, ali i stoga što tamu nerijetko definiramo kao privaciju svjetla. Iz toga je izvora u judeokršćanskoj tradiciji dihotomija između tame i svjetlosti prenesena na parnjak zlo i dobro pri čemu se zlo isto tako određuje kao privacija dobra. Međutim, u nastavku ovoga teksta pojam tame ćemo maknuti postrance te se, ponukani nazivom izložbe Dejana Durakovića, fokusirati na pojmove svjetlosti i sjene. Dok tama bez svjetlosti može postojati jer je tako bilo i prije Velikog praska, sjena je bez svjetla nezamisliva – uvjet mogućnosti postojanja sjene upravo je svjetlost. U Durakovićevu su opusu sjene prostor živosti u kojem se njegovo djelo događa i ostvaruje. Područje je to u kojem se forme istodobno skrivaju i otkrivaju žudeći za svjetlošću koja im daje život i odobrava njihovo postojanje. U morfološkom se smislu može uočiti kako veliki broj Durakovićevih djela ima vizualno upisan oblik otvora – prodor je to u horizont, put k točki nedogleda prema kojoj se može ići, ali se do nje ne mora stići. U renesansnom duhu osvajanja vidljivoga svijeta, umjetničko je djelo postalo finestra aperta, simbolički prozor kroz koji je Alberti pozivao umjetnike da gledaju kako bi imitatio mundi bio što vjerniji fizičkoj stvarnosti. Ali, stvarnost je uvijek imala i svoju manje vidljivu dimenziju, onu koja je ležala u sjeni vidljivoga svijeta dijelom utječući na njega, premda primarno zarobljena u hermetičkim i magijskim praksama kojih se brojni renesansni mislioci nisu odrekli. Sjene su netaktilne pojave, ovise podjednako o objektu koji ih stvara te o svjetlosti koja ih omogućuje. Svjetlost iza Durakovićevih otvora često je zaklonjena amorfnim ili ekspresivno geometriziranim oblicima čija svrha nije narativno dočarati određenu priču, nego ukazati na temeljne elemente vidljivosti. S druge strane, bitno je uočiti i oblikovanje dosta stroge razlike između prednjega i stražnjeg plana što – kako na reljefima tako i na crtežima te slikama – predstavlja umjetnika koji je po habitusu kipar i svijet oblika promišlja u tri dimenzije, a ne plošno. S oblikovne strane, riječ je o relativno malim umjetničkim djelima očišćenima o suvišnog te oblikovanima od svega nekoliko elemenata. Ovakav princip oblikovanja Duraković je usvojio još za vrijeme studija slušajući Krunu Bošnjaka, Šimu Vulasa te konačno Stipu Sikiricu kod kojega je diplomirao, no niti od jednoga nije preuzeo poetički recept. Nadalje, naš je umjetnik neprestano fluktuirao između klasičnog kiparstva, reljefa, slike ili crteža ne dajući toliko važnost mediju koliko oblicima koje kroz korištene medije otkriva kao i materijalima koje koristi. Ti oblici su, pak, svjedoci jasnoga kontinuiteta koji možemo pratiti od ranih devedesetih godina pa sve do danas.

 

Durakovićeve su teme odraz geomorfologije u kojoj umjetnik živi te su vidljive i u odabiru materijala poput drveta i terakote. Naglašena je linija kršćanske tradicije koju umjetnik nosi duboko u sebi – ona možda nije uvijek izložena svjetlosti, ali je prisutna u sjenovitom zakutku njegova bića. Među prikazima drvoreda, trave, proljeća, slavonskih prostranstva i žita, ravničarskog vjetra, kao i raznih verzija križeva, Posljednje večere, nebeskih vrata te niza drugih sakralnih motiva posebno me privlači Durakovićev tretman ljudske figure. Oblikovana u vrlo rudimentarnim, simboličkim naznakama, najčešće samo kako erektilna forma, silueta čovjeka ukazuje na njegovo postojanje te na uklopljenost u totalitet kako lokalnog tako i duhovnog pejzaža. Aspekt ljudskoga koji konvergira između erosa (vidljivog u djelima „Dečki idu u život“, „Posrnuli umočko“, „Ona“) i tanatosa („Odar“, „Nebeska vrata“, „Smrt pod križem“) nesumnjivo uvlači u našu priču o razumijevanju sjene kao psihološke kategorije. Carl Gustav Jung u vlastitoj inačici psihoanalitičke razrade čovjekove svijesti spominje čovjekovu potrebu za ovladavanjem njegove mračne strane i nesvjesnih sadržaja koje ona kanalizira u sebi. Ovladati mračnim sadržajima svijesti znači izvući ih iz sjenovitosti na svjetlo dana. Sjena je sastavni dio pojedinčeve svijesti, a „što je jače svjetlo, veća je i sjena koju svjetlo baca.“ Život je potraga za sjenkama našeg svjesnog Ja koja ne mora biti obilježena patosom promašene egzistencije, nego uklopljena u biološki i mentalni razvoj pojedinca. Friedrich Hebbel je rekao: „Staro je zapažanje da pristojnost raste toliko koliko moralnost opada.“ Možda to znači da tanatos s vremenom postaje sve moralniji jer gubimo potrebu za pristojnošću i uglađenom mišlju jer se ionako smisao čovjekova bivanja ogleda na križu. Nepretencioznost Durakovićevih djela uvjerava me u umjetnikov optimizam, a sakralne teme u njegovu slučaju ne proizlaze iz kulturološko-etnografskog naboja nego iz kipareva života u kojem se miješaju biologija i nagon s pobožnošću i skrušenošću. Možda baš iz toga razloga ljudski likovi ne nose u sebi egzistencijalnu težinu, nego proizvode sjenu i borave u njoj dok ih svjetlost života ne rasprši u prah. A do tada borave u Durakoćevim malim formama koje nas uvlače u svoju nutrinu i vode prema toj svjetlosti na horizontu pružajući nam zaklon od košmara iz kojega dolazimo.

Igor Loinjak

-

Biografija umjetnika:

Dejan Duraković, akademski kipar rođen je 25. svibnja 1959. godine u Vinkovcima. Diplomirao je 1989. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Stipe Sikirice. Izlagao je na mnogim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu te ostvario dvadeset i tri samostalne izložbe.

Bliski su mu simbolizam, minimalizam te konceptualna umjetnost.

 

Samostalne izložbe:

„Braniteljima Domovinskog rata“ 1993. Galerija „Privlačica“, Vinkovci.

„Biblijske i sakralne teme“ 1995. Kazalište „Joza Ivakić“ Vinkovci.

„Mojem gradu“ 1995. Gradski muzej Vinkovci.

„Izbor radova“ 1995. Galerija Matice hrvatske „Sveta zemlja Hrvatska“ u Vinkovcima

„Ecce homo“1999. Dom talijanskog prijateljstva, Jarmina.

„Ecce homo“1999. Župni ured, Drenovci.

„Križni put“ 12.4.2001. Kavana „ Art “ , Vinkovci.

„Snubljenje“ 18.9.2002. Gradski muzej Vinkovci.

„Isusovim tragom“ 6.6.2003., OŠ „Stjepan Cvrković“ , Stari Mikanovci

„Slavonski križ“ 7.9.2004. , Gradski muzej Vinkovci.

„Jahačica“ 14.9.2005. Gradski muzej Vinkovci.

„Cvjetni povodi“ 26.1.2006. Galerija „Slavko Kopač“, Vinkovci.

„Retrospektiva“ 2009. Galerija „Kvark“ Križevci.

„Prostorni doživljaji: Slavonski nemiri“ 2010. Galerija „Slavko Kopač“, Vinkovci.

„Nesputano“ 21.12.2012. Galerija „Goll“ Slavonski Brod.

„Stare ljubavi“ 28.11.2013. Galerija „Slavko Kopač“, Vinkovci.

Izložba slika, 15.2.2013. Kazalište „Mika Živković“ Retkovci.

Izložba skulptura i reljefa, 30.1.2016. Kazalište „Mika Živković“ Retkovci.

Izvori i delte 2.2.2016., retrospektivna izložba Galerija „Veliki kraj“ Županja.

„Osvrti“ 3.5.2018. Franjevački samostan i galerija u Širokom Brijegu BiH

„Osvrti“ 20.7.2018. Galerija „Slavko Kopač“ Vinkovci

„Dodiri stvarnosti“ 31.10.2019. Likovni salon „Vladimir Becić“ Slavonski Brod

„Križni put“ 2022., 2.4.2022.Opservatorij kulturnih politika „Prokultura“ u Splitu

 

Spomenici:

Spomen ploča „Ivan Vanja Raduš“ u Vinkovcima

„Matija Gubec“ u Jarmini

„Josip Runjanin“ u Vinkovcima

„Krunoslav Tkalac“ u Županji

„Marija i Ivan Kozarac“ u Vinkovcima

„Matija Antun Reljković“ u Vinkovcima

„Julije Njikoš“ u Osijeku

„Spomenik hrvatskim braniteljima“ u Vinkovcima

9. „J. J. Strossmayer“ u Zagrebu

 

Statue i medalje koje se dodjeljuju kao nagrade:

Statua „Satir“ , „Festival glumca“ u Vukovarsko – srijemskoj županiji.

Medalja za životno djelo u Vukovarsko – srijemskoj županiji.

Statua „Maske“. Smotra kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko–srijemskoj županiji, Retkovci

Statua „Duhovno Hrašće“ za manifestaciju „Pjesnički susreti“ u Drenovcima.