Alan Vlahov: Scenografija sjećanja

Sjećanja čine događaji koje pamtimo, ljudi koji su u njima sudjelovali, njihovi postupci, geste i odnosi koji su obilježili naš život. Neki prizori s vremenom dobivaju gotovo anegdotalni karakter, neki ostaju obavijeni sjetom, a neki nas podsjećaju na to koliko su ljudi i situacije iz naše prošlosti bili raznoliki i neponovljivi. Alan Vlahov u ciklusu Scenografija sjećanja oblikuje skulpturalne prizore nadahnute ljudima i situacijama iz vlastitoga života i obiteljske prošlosti. Devet radova čine galeriju likova i odnosa u kojoj se osobna povijest pojavljuje u svoj svojoj slojevitosti. Naslov izložbe upućuje na način na koji umjetnik izdvaja pojedine trenutke iz tijeka vremena i ponovno ih postavlja pred nas. Ljudi, situacije i mjesta iz sjećanja postaju trodimenzionalni prizori, svojevrsne rekonstrukcije u kojima se proživljeno iskustvo susreće s umjetničkom interpretacijom. Služeći se različitim materijalima i njihovim svojstvima, od drva i gipsa do papier-mâchéa i sintetičke smole, Vlahov gradi figure i prizore koji zadržavaju neposrednost ručne izrade, ali i slobodu maštovite interpretacije. Neke protagoniste prikazuje s nježnošću, druge s humorom i ironijom, a pojedine situacije otvaraju pitanja odnosa među ljudima, osobito između muškaraca i žena. U toj galeriji ima mjesta i za obiteljske anegdote i sjetne uspomene, za obiteljsku povijest i za samokritiku. Sjećanje, međutim, nije isto što i prošlost. Ono što pamtimo nikada nije tek nepromijenjen zapis nekadašnjih događaja, nego dio našega iskustva koji nastavlja živjeti u sadašnjosti. Vlahov odabrane prizore izdvaja iz njihovog prošlog vremena i prostora i daje im novu, materijalnu prisutnost. U tom prijelazu iz sjećanja u skulpturu osobno iskustvo dobiva oblik koji možemo promatrati, ali i tumačiti iz vlastite perspektive. Ljudi koje umjetnik prikazuje pripadaju njegovu životu, no njihovi postupci, karakteri i međusobni odnosi otvaraju pitanja koja nisu ograničena na njegovu obiteljsku priču. U tim se prizorima susreću bliskost i udaljenost, naklonost i kritičnost, ozbiljnost i doza humora. U Scenografiji sjećanja Alan Vlahov ne podiže spomenik vlastitoj prošlosti, nego je ponovno oblikuje po vlastitoj mjeri: s ozbiljnošću ondje gdje je potrebna, sa satirom ondje gdje ju život nudi i bez potrebe da ljude koje pamti učini boljima ili jednostavnijima nego što su bili.

/

Matej Pašalić: Odrazi

Što se događa kada materijal koji povezujemo s tamom i neprozirnošću postane površina u kojoj se ogleda svijet? Ciklus Odrazi Mateja Pašalića polazi upravo od tog prividnog
proturječja. Izlijevanjem zagrijanog katrana na čvrstu podlogu nastaju velike monokromne forme na granici slike i reljefa. Katran, materijal snažnog fizičkog i vizualnog karaktera, u ovom se procesu oslobađa svoje uobičajene funkcije i postaje sredstvo Matejeva likovnog promišljanja, kojim istražuje odnos između materije i refleksije, predmeta i slike. Posebno je zanimljiv način na koji ovi radovi nastaju. Umjetnik prepušta oblikovanje površine fizikalnim svojstvima materijala, njegovoj viskoznosti, temperaturi i gravitaciji. Umjesto da svaki trag nastaje neposrednom gestom ruke, forma se razvija kroz proces čiji se ishod ne može sasvim kontrolirati ni predvidjeti. Katran tako nije tek sredstvo kojim se ostvaruje unaprijed zamišljena slika, nego postaje aktivni sudionik njezina nastanka. Upravo u tom odnosu između umjetničke namjere i djelovanja materijala oblikuje se forma koja istodobno ostavlja dojam čvrstoće i zadržava mogućnost promjene. Crnina katrana nije tek odsutnost boje. Sjajem i izgledom nalik opsidijanu, vulkanskom staklu od kojeg su ljudi još u prapovijesti izrađivali zrcala, priziva dugu povijest ljudske fascinacije vlastitim odrazom. Katran se u Pašalićevim radovima ne zaustavlja na vlastitoj materijalnosti: reflektira galeriju, svjetlo i promatrača, uvodeći u djelo prostor koji ga okružuje i koji se mijenja sa svakim pomakom pogleda. Naslov Odrazi stoga upućuje na više od optičkog učinka. Odraz je uvijek vezan uz nešto izvan sebe, ali nikada nije istovjetan onome što odražava. Pašalićeve površine otvaraju prostor između predmeta i njegove slike, između materije i percepcije, između onoga što je pred nama i onoga što se u njemu pojavljuje. U toj igri refleksije krije se i svojevrsna varka: ono što nam se nudi kao slika stvarnosti njezin je tek promjenjiv, katkad izobličen odraz, ovisan o svjetlu, prostoru i položaju onoga tko pred djelom na trenutak zastane.

Elizabeta Wagner

-

BIOGRAFIJE

Alan Vlahov

Alan Vlahov je diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Šime Vulasa 1996. godine. Nakon studija sudjeluje na više skupnih izložbi. Postavlja pet samostalnih: 1997. u Galeriji Nova, 2003. u Izložbenom salonu “Izidor Kršnjavi” Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, 2021. izložbu “Dnevnik” u organizaciji ISO “Izidor Kršnjavi” u prostoru Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, 2022. izložbu "Gore" u Galeriji Ružić u Slavoskom Brodu i 2024. godine "Dnevnik čarobnjaka" u Gradskoj galeriji "Fonticus" u Grožnjanu. U Parku mladih kipara Europe u Orliku, Češka, zastupljen je skulpturom “Vrata obitelji”, a skulptura “Naglavačke” krasi javni prostor u Nuštru od 1995. godine. Za kazalište “&td” s Marinom Bauer i Natašom Markovinović izrađuje scenografiju za predstavu “Begović Cabaret”. Od 2000. do 2019. u Hrvatskom restauratorskom zavodu radi na obnovi i zaštiti više materijalnih kulturnih dobara, specijaliziravši se za kamenu plastiku. Danas radi u Zagrebu gdje, osim što se bavi likovnim stvaralaštvom, predaje stručne umjetničke predmete u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna.

Matej Pašalić

Rođen je u Zagrebu. Završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu 1997. godine. Diplomirao kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 2005. godine. Od 2003. godine predaje na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, trenutno u zvanju profesora savjetnika. Član Savjeta Izložbenog salona Izidor Kršnjavi ISO od 2015. Predjednik upisnog povjerensta za upis u prvi razred, predsjednik Školskog odbora. Učestalo sudjeluje na projektima i izložbama Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna. Do sada je izlagao na par samostalnih i na više skupnih izložbi (trijenale kiparstva, bijenale slikarstva, Fidem svijetska izložba medalja...) u Hrvatskoj i inozemstvu. Autor više ostvarenih projekata na državnoj i međunarodoj razini. Učestalo sudjeluje na natječajima HNB-a i Hrvatske kovnice za srebrni i zlatni kovani novac. Autor je dva aversa srebrnog kovanog novca Dubrovačka karaka, Dragutin Novak te srebrnog kovanog novca FIFA Brazil 2014. i Josip Juraj Strossmayer…

Elizabeta Wagner

Elizabeta Wagner (Zagreb, 1969.) diplomirala je povijest umjetnosti i informatologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je u Art Plusu, PTI-u, Institutu za etnologiju i folkloristiku, Hrvatskom povijesnom muzeju, Hrvatskoj vladi i Memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata. Kustoski rad započinje 2011. kao voditeljica Galerije „Mirko Virius“.Od 2016. surađuje s ULUPUH-om, gdje organizira i kustosira tematske, sekcijske i samostalne izložbe iz područja primijenjene umjetnosti. Dobitnica je ULUPUH-ovih nagrada za najbolje izložbene projekte 2022. i 2024., te priznanja za poseban doprinos ugledu udruge 2025. godine. Surađivala je s Galerijom Striegl u Sisku, Galerijom Krsto Hegedušić u Petrinji, Muzejom Mimara, Gradskim muzejom Križevci, Kneževim dvorom u Zadru, Muzejom Prigorja, Galerijom Modulor, Galerijom Prica i drugima. U suradnji s prof. dr. Mirom Kolar-Dimitrijević objavila je niz stručnih radova o hrvatskoj kulturnoj i gospodarskoj povijesti (2001.–2016.). Piše predgovore i postavlja izložbe suvremenim umjetnicima. Članica je DPUH-a, HMD-a, HULULK-a, ULUPUH-a i HZSU-a. Živi i radi u Zagrebu.