Mali prostori slobode

„Moj tadašnji život bila je sadašnjica sa čvrstim osloncem u umjetnosti, iako nisam smatrao da sudjelujem u umjetnosti, a pogotovo ne da stvaram umjetnost. Moj odnos prema umjetnosti bio je odnos čovjeka prema umjetnosti, a ne umjetnika prema umjetnosti. Time sam stekao jedan gotovo totalni osjećaj slobode. Prema umjetnosti nisam imao obveza. Nisam slikao da bi te slike služile meni. Zbog toga i nemam logičan opus u smislu razvoja. Na kraju će ostati svega nekoliko slika koje će moći biti na neki način prezentirane.“

— Julije Knifer u razgovoru sa Žarkom Radakovićem, Knifer, Meandarmedia, Zagreb, 2018.

Što se događa kada svakodnevicu, umjesto da je tek živimo, počnemo promatrati kao prostor koji je moguće svjesno oblikovati? Ne nužno velikim odlukama, promjenama ili odricanjima, nego uvođenjem nekoliko jednostavnih, gotovo neznatnih postupaka koji se ponavljaju iz dana u dan. Može li ritual, lišen svake mistifikacije i sveden na disciplinirano ponavljanje, promijeniti način na koji doživljavamo vrijeme? I može li se unutar života čiji je najveći dio već unaprijed određen otvoriti mali prostor slobode?

Upravo se iz takvog pitanja razvija ovaj rad. Njegovo polazište nije tema u klasičnom smislu, nego pokušaj da se svakodnevica učini predmetom promatranja. Pritom je važan impuls pronađen u životu i radu Julija Knifera, čija se umjetnička praksa gotovo paradigmatski vezuje uz ustrajnost, ponavljanje i disciplinu. Kniferova svakodnevica bila je organizirana oko jednostavnih, ponavljajućih aktivnosti: slikanja, pisanja dnevnika, čitanja, nabavke namirnica. U toj naizgled skromnoj strukturi svakodnevnog života postojala je snažna svijest o vremenu – o njegovu protjecanju, ali i o mogućnosti da mu se nametne određeni ritam.

No, ovdje nije riječ o preuzimanju Kniferovih postupaka, niti o pokušaju uspostavljanja analogije s njegovom umjetničkom metodom. Ono što ostaje kao poticaj jest sama ideja strukture: mogućnost da se život organizira oko nekoliko ponavljanja i da upravo ponavljanje, umjesto ograničenja, postane sredstvo osvještavanja vremena.

Takva se potreba pojavljuje iz sasvim osobnog iskustva. Velik dio svakodnevice već je određen obvezama koje ne ostavljaju mnogo prostora za izbor. Posao liječnika, obiteljske odgovornosti, uloge supruga i oca pripadaju području nužnog. Operacije, obitelj, briga za druge – to nisu aktivnosti koje je potrebno osmisliti; one postoje kao imperativi svakodnevnog života. Upravo se zato potreba za procedurama pojavljuje na drugom mjestu: ne kao pokušaj da se postojeće obveze učine učinkovitijima, nego kao svjesno uvođenje nečega što nije nužno.

Četiri odabrane aktivnosti – čitanje, hodanje, fotografiranje i skupljanje – nisu zadaci koje treba izvršiti niti sredstva za postizanje nekog konačnog cilja. One su jednostavni okviri unutar kojih se pažnja može premjestiti. Njihova je vrijednost upravo u tome što ne moraju biti korisne. U svijetu koji svakodnevno inzistira na produktivnosti, rezultatu i svrhovitosti, takve aktivnosti uspostavljaju drukčiju logiku: logiku prisutnosti.

Čitanje tako nije tek usvajanje sadržaja. Ono postaje oblik usporavanja, povlačenja iz neposrednosti i dopuštanja mislima da se kreću sporije od ritma svakodnevice. Knjiga umjesto predmeta znanja postaje prostor vremena. Čitati znači pristati na trajanje, na kontinuitet koji ne proizvodi neposredan rezultat.

Hodanje vraća pažnju tijelu. Ono je najjednostavniji oblik kretanja, ali upravo zbog svoje jednostavnosti postaje ponavljanje bez konačnog cilja. Koraci se nižu jedan za drugim, prostor se mijenja, a tijelo ostaje u ritmu. Hodanje tako uspostavlja drugačiji odnos prema vremenu: ono ga ne ispunjava sadržajem, nego ga čini osjetljivim.

Fotografiranje se pak ne pojavljuje prvenstveno kao stvaranje fotografije. Fotografija je tek trag prethodnog čina – čina gledanja. Kamera ovdje nije alat kojim se proizvodi slika, nego sredstvo kojim se trenira pažnja. Ono što bi inače prošlo nezapaženo dobiva mogućnost da bude viđeno. Fotografirati znači zastati pred onim što se inače ne smatra vrijednim zastajanja.

Slično se događa i sa skupljanjem. Sitni, odbačeni, pronađeni ili slučajno zatečeni predmeti izuzeti su iz svoje prvotne nevažnosti i premješteni u novi kontekst. Time svakodnevni prostor postaje svojevrsno arheološko nalazište. Skupljanje nije gomilanje, nego selekcija; nije prisvajanje vrijednog, nego davanje pažnje onome što je obično osuđeno na nestanak. Predmeti postaju tragovi vremena, mali materijalni dokazi susreta između čovjeka i prostora u kojem se kreće.

Četiri procedure tako postupno prestaju biti četiri odvojene aktivnosti. One se povezuju u jednu jednostavnu, ali zahtjevnu vježbu pažnje. Čitanje usporava misao, hodanje osvještava tijelo, fotografiranje trenira pogled, a skupljanje uspostavlja odnos prema onome što ostaje iza nas. Svaka od njih na drukčiji način proizvodi istu stvar: mali prekid automatizma.

U tome se možda nalazi i najvažnija dimenzija ovog rada. Svakodnevica je najvećim dijelom područje navike. Navika nam omogućuje da funkcioniramo bez stalnog odlučivanja, ali nas istodobno može učiniti slijepima za vlastiti život. Dani se ponavljaju, obveze se izmjenjuju, vrijeme prolazi. Upravo zato svjesno ponavljanje može imati paradoksalan učinak: umjesto da nas još dublje uroni u automatizam, ono može učiniti automatizam vidljivim.

Ritual ovdje nije ceremonija, već procedura, dogovor sa samim sobom, minimalna struktura uvedena u već strukturirani život. Njegova svrha nije kontrolirati vrijeme, nego ga učiniti zamjetljivim. Ustrajnost nije sredstvo za postizanje savršenstva, već način da se primijeti ono što bi bez ponavljanja ostalo skriveno.

U tom smislu ovaj rad ne govori o čitanju, hodanju, fotografiji ili skupljanju. Oni su samo sredstva kroz koja postaje vidljivo nešto drugo: odnos prema vremenu. Vrijeme se ovdje ne pojavljuje kao neutralna pozadina života, nego kao materijal koji se može organizirati, rastegnuti, usporiti, ponoviti i promatrati. Umjesto velikog životnog preokreta, predlaže se mala promjena ritma.

Izložba stoga nije dokumentacija uspješnosti jednog eksperimenta. Ona ne podnosi izvještaj o tome jesu li procedure ostvarile zadani učinak, niti nudi recept za kvalitetniji ili drukčiji život. Njezin predmet nije rezultat,već trag pokušaja. Ono što gledamo jesu ostaci jedne discipline – zapisi, slike, knjige, predmeti, kretanja – koji svjedoče o pokušaju da se unutar već zadanih okolnosti uspostavi drugačiji odnos prema vremenu.

U tome se ponovno otvara prostor za Knifera, ali ne kao uzor koji treba slijediti, nego kao udaljena referentna točka. Njegova radikalna ustrajnost pokazuje koliko jednostavan postupak može postati složenim promišljanjem vremena. Ponavljanje nije samo vraćanje istome; ono svakim novim ponavljanjem proizvodi malu razliku. Vrijeme postaje ono što se iskustvom i pažnjom oblikuje.

Možda je upravo zato najvažnije pitanje ovog rada ono s kojim je započeo: može li se svakodnevica svjesno preoblikovati uvođenjem nekoliko jednostavnih rituala? Odgovor ne treba tražiti u konačnom rezultatu. Dovoljno je da se, makar nakratko, promijeni način na koji gledamo ono što smo već navikli gledati.

Jer sloboda se ponekad ne pojavljuje ondje gdje možemo promijeniti svoj život, nego ondje gdje možemo promijeniti svoj odnos prema njemu.

U nekoliko minuta čitanja.

U hodu bez nužnog odredišta.

U pogledu koji zastane.

U predmetu koji je netko drugi odbacio.

U tim malim ponavljanjima svakodnevica prestaje biti samo ono što nam se događa. Postaje prostor koji, barem djelomično, možemo oblikovati. A upravo se u tom malom pomaku – između nužnosti i izbora, obveze i pažnje, ponavljanja i razlike – otvara mali prostor slobode.

Romana Tekić

-