Pojmovi "konstruktivno" i "destruktivno" u svakodnevnoj se socijalno uvjetovanoj praksi s razlogom doživljavaju inkompatibilnim te uzajamno poništavajućim. Kad je o umjetničkom stvaralaštvu riječ takvo se, međutim, shvaćanje uvelike usložnjava, čak i relativizira, pa možebitnoj relaciji između spomenutih pojmova nužno valja pristupiti relativistički i nadasve fleksibilno U tom smislu nipošto nije pretjerano konstatirati kako stanoviti vidovi destruktivnosti odnosno svjesnih narušavanja konvencionalnih pravila i normativa unutar umjetničkog diskursa nerijetko mogu rezultirati novim i originalnim vrijednostima, za što, uostalom, postoje brojni primjeri, kako u prošlosti tako i u suvremenosti. Strategije konstruktivnog i destruktivnog djelovanja nalaze se, dakle, u svojevrsnom ambivalentnom odnosno dijalektičkom odnosu, baš kao što to, svaki na svoj način, sugeriraju ovom prigodom prezentirane skulpture/instalacije što ih je troje generacijski bliskih autora – Alem Korkut (r. 1970.), Paulina Jazvić (r. 1973.) i Kristian Kožul (r. 1975.) – realiziralo tijekom posljednjih nekoliko godina.

Skulptorske forme Alema Korkuta izvorno generiraju iz – promatrano čisto geometrijski - pravilno konstruiranih vizualnih premisa što ih umjetnik potom podvrgava različitim distorzijama, na taj način destruirajući njihove kompaktne i pravilne forme. Zahvaljujući svojim istanjenim, precizno izvedenim te u osnovi skeletno realiziranim tvarnim komponentama, skulpture toga autora na aktivan, transparentan i precizan način oblikuju svoje "unutarnje" i obližnje "vanjske" prostore, istodobno provocirajući utisak kako su organički otkloni od posve pravilnih geometrijskih formi tek privremene posljedice djelovanja neke posve nevidljive nam sile.

Rad Pauline Jazvić u čisto formalno-vizualnom smislu ostavlja utisak konstruktivne odnosno konstruirane pravilnosti, ali njegova nedvojbena i nadasve dojmljiva destruktivnost proizlazi iz narativnih, ili možda preciznije rečeno, potencijalno narativnih komponenti. Obilje identičnih sjekira što se oštricama uperenim uvis pružaju duž stolnjakom prekrivene površine izdužena stola nužno asociraju na mogućnost samoposluživanja na način popularnih švedskih stolova, pri čemu bi se rezultat takve djelatnosti – osobito u stresovima, proturječjima i neizvjesnošću bremenitoj suvremenosti čega je autorica itekako svjesna – mogao izroditi i u nešto fatalno destruktivno.

Skulpture/instalacije Kristiana Kožula svojim svjesno isprovociranim neodređenim asocijativnim arsenalom u rasponu od neobičnih sado-mazo rekvizita pa do nekih ekscentričnih vješalica za odjeću, ili pak samostojećih stalaka za svjetiljke, možda i sprava za vježbanje, unose svojevrsnu destrukciju u svijest potencijalnih recipijenata. One, dakako, nisu ništa od svega toga, pri čemu će njihova subverzivnost, baš kao i destruktivnost, proizlaziti iz kliznih, nestalnih i u stvarnosti nepostojećih namjenskih odrednica što balansiraju u međuprostoru između organskog i anorganskog odnosno biološkog i artificijelnog, iskazujući se u stanovitoj kinky, pa čak i pomalo perverznoj pojavnosti.

Formalno-kompozicijska (Korkut), sadržajno-narativna (Jazvić) i/ili asocijativno-simbolička (Kožul) destruktivnost izloženih radova predstavlja ujedno i njihove poetske generatore, pri čemu bi bilo kakva "konstruktivna" intervencija u na takav način postavljene vizualno-mentalne normative nužno djelovala destruktivno. Drugim riječima, troje prezentiranih autora u svojem recentnijem stvaralaštvu uspješno poseže za svojevrsnim "kroćenjem" destrukcije u svrhu realizacije radova što na konstruktivan i nadasve relevantan način korespondiraju sa socio-psihološkim kontekstom unutar kojega su realizirani.

 

Vanja Babić, kustos izložbe

-

PAULINA JAZVIĆ (1973.) diplomirala je na Tekstilno tehnološkom fakultetu u Zagrebu, a potom i na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U svojem radu djeluje na području slikarstva, a realizira i objekte odnosno ambijentalno osmišljene instalacije. Izlagala je na 100- njak samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu te je za svoj rad višestruko nagrađivana. Trenutno je zaposlena u statusu izv. profesorice na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu.

 

KRISTIAN KOŽUL (1975.) diplomirao je 2002. na Kunstakademie Düsseldorf. Samostalno djeluje i izlaže od 1996. Do sada je izlagao na 30-ak samostalnih i 50-ak skupnih izložbi na domaćoj i međunarodnoj sceni. Njegov rad na skupnim je izložbama prikazan u Museum of Modern Art PS1 u New Yorku, Museum of Modern Art u Haifi, ZKM/Center for art and media u Karsruheu, na Bijenalu mladih umjetnika u Rimu i na Bijenalu suvremene umjetnosti u Pekingu. Za svoj rad višestruko je nagrađivan.

 

ALEM KORKUT (1970.) diplomirao je 1997. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Glavno područje njegova rada je medij skulpture te je autor više javnih spomenika, među kojima i Karijatida u Pazinu, Spomenik biciklu u Koprivnici i Spomenik palim braniteljima Domovinskog rata u Šibeniku, Karlovcu i Koprivnici. Izlagao je na 40-ak samostalnih te oko 150 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Trenutno je zaposlen u statusu izv. profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Za svoj rad višestruko je nagrađivan.

 

VANJA BABIĆ (1965.) diplomirao je povijest umjetnosti i povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Voditelj je Galerije Matice hrvatske te stručni kustos-suradnik Galerije Kranjčar. Urednik je likovne rubrike u Vijencu te autor i voditelj emisije U vizualnom kodu na 3. programu Hrvatskoga radija. Autorski je osmislio i bio kustosom više tematskih skupnih izložbi u Hrvatskoj, a također i Parizu - Galerie le Loft Sévignè i Amsterdamu – Artie et Amicitie Exhibition Space (s Nevom Lukić). Objavljuje tekstove u Vijencu, 15 dana i Konturi. Bio je članom više stručnih povjerenstava za nagrade od kojih se ističu Essl Art Award (2009. – 2015.) i Nagrada Vladimir Nazor za 2019. i 2020.