Itinerarij – plan likovnoga puta Luke Kuševića

 

Zavirivši u Hrvatski enciklopedijski rječnik možemo vidjeti kako riječ itinerar ili itinerarij označava „putni vodič s geografskom kartom i potrebnim podacima“, odnosno „razrađeni plan putovanja“. Shodno tome u itinerariju nalazimo mnoštvo geografskih podataka bilo da su zabilježeni putem vizualnog jezika bilo da su objašnjeni tekstualno. Svako putovanje traži određenu pripremu, niz predradnji uz pomoć kojih dolazimo do oblikovanja željene rute premda i prethodno određenje plana putovanja unutar sebe uključuje mogućnost off road lutanja. A u tim lutanjima i leži čar istinskog putovanja i upoznavanja svijeta.

 

U djelima Luke Kuševića koji je svoj posljednji ciklus slika naslovio Itinerarij nalazimo djela čija je temeljna vizualna osnova utemeljena u domeni pejzažnoga slikarstva. Opravdano se, međutim, pitati je li Kušević samo slikar pejzaža i ako jest kakve pejzaže njegova djela reprezentiraju? Ako se vratimo na njegov raniji ciklus Inscape, vidimo da je u Kuševićevim djelima element geografije intrinzični poticaj njegovu stvaralaštvu. Već je u tom ciklusu slikar definirao svoj glavni objekt reprezentacije – geografiju i posljedično tome pejzaž kao put prema otkrivanju novih mjesta i prostora. Inscape implicira Kuševićevu želju da spoji riječ U (eng. IN) i PEJZAŽ (eng. landSCAPE) ne bi li pokazao da vidjeti nije dovoljno, nego je za umjetnika nužno uvidjeti svijet i oblikovati novu stvarnost. Djela su iz toga ciklusa prikazivala imaginarne pejzaže u koje je umjetnik uranjao oslanjajući se na bogatu tradiciju zapadnjačke pejzažistike tražeći istovremeno u njoj jedan aspekt vlastitog viđenja novih (potencijalnih) geografskih predjela. S teorijske strane gledano, Kušević ovdje zadire u pojmovlje kulturne geografije koju sam gradi i koja izvire iz njegovih vizija, ali je duboko određena vlastitim uvidima koje autor u sebi nosi i koje lišava striktnog čovjekovog djelovanja što se u dosljednom određenju kosi s temeljnim odrednicama kulturne geografije jer u tim slikama ne vidimo djelovanje čovjeka, ali su one produkt njegovoga djelovanja. Upravo je ovaj IN (eng.) u okviru Kuševićeva slikarstva bio dominantan jer se mahom radilo o imaginarnim pejzažima koje je slikar derivirao iz pojedinih predložaka krajolika s kojima se suživio i u koje se uživio tražeći unutar njih vlastitu viziju novih geografskih prostora.

 

Analizirajući Kuševića kroz tradiciju hrvatskoga pejzažizma, evidentno je da se jednim dijelom naslanja na liniju reduktivnog pejzaža koji je bio specifičan za hrvatski likovni prostor. Igor Zidić u svom tekstu O apstrakciji i figuraciji piše: „Na domaćoj sceni odmak od predmetne stvarnosti nije onako radikalan kako to zamjećujemo u drugim sredinama. U pozadini mnogih djela titra viđeni pejzaž, ili neki drugi motiv.“ Apstrahiranje i redukcija pejzaža u nas ima dugu tradiciju koja se osobito intenzivirala od 50-ih godina 20. stoljeća kada se nekolicina umjetnika odvojila od figurativnog podražavanja predmeta unoseći u svoja djela elemente apstrakcije (točnije redukcije) „temeljeći svoje radove na asocijacijama, interpretaciji viđenog i koncentraciji na detalje poput materijala iz prirodnog okoliša – strukture kore drveta, kamena, tla – koji ih zanimaju više od određenoga motiva.“ (Zidić) Ovu skupinu umjetnika predvode svakako Oton Gliha, Frano Šimunović i Edo Murtić. Za razliku od spomenutih slikara koji su se duboko nadahnjivali vlastitim okružjem, Kušević zalazi u područje virtualne slikovnosti ne crpeći inspiraciju iz direktno viđene stvarnosti već oblikujući vlastitom imaginacijom oblikovane pejzaže u kojima niti kolorit niti ponekad prepoznatljiva motivika nisu određeni geografskom uvjetovanošću slikara. Kolorit je tih djela snažan i ekspresivan, a boje su vrlo otvorene i pune svjetlosti. Potez mu je snažan; impastan na slikama, dok kod akvarela prevladavaju lazurne i prozračne boje. Boju Kušević nasljeđuje još za vrijeme studija i od nje gradi kompoziciju, ali s vremenom se može uočiti kako važnost kolorita koji pomalo postaje pastelan nadomješta formalni aspekt djela. A što čini taj formalni aspekt? Ako bih pokušao Kuševićev put usporediti s onima Vasilija Kandinskog, zasigurno bih pogriješio jer na djelima ovog velikana avangarde vidimo put postepenog rastakanja objektivnog predmeta te dolazimo do onoga što je sam slikar nazivao neobjektnom umjetnošću. Čini mi se, pak, da Kušević objektnost svojih djela spretno gradi od osnovnih likovnih elemenata – boje, poteza, plohe... Njegova djela ne traže direktnu semantičku poveznicu s objektom, nego su tu da bi promatraču osvjetlila put slikarevih unutarnjih previranja kroz koja nastoji i u slikama postići mekane lazurne prelaze spojene u kompozicijsku cjelinu koja vibrira duševnom energijom samoga umjetnika. I on u tome uspijeva. Štoviše, Kuševićeva djela u valceru između apstrakcije i figuracije, boje i poteza plešu u čvrstoj sinergiji cjeline te je dojam koji ostavljaju impresivan. Zašto mislim da je impresivan? Jednostavno zato što su to slike određene skladom kolorita i oblika i jer u njima Kušević pokazuje odraz duboke slikarske borbe koju u sebi vodi svakodnevno tragajući za novim prostorima bilo da kreira one nepostojeće bilo da preoblikuje one koje je već naslikao. Predstavljeni je ciklus Itinerarij suma umjetnikovih razrađenih i dovršenih skica za upotrebu svakom promatraču koji se odluči otisnuti u proces upoznavanja imaginarnih geografija koje Kušević spretno oblikuje tvoreći virtualni dnevnik bilješki sa svoga vlastitog slikarskog putovanja prostranstvima boje, oblika i vlastita duha.

Igor Loinjak

-

BIOGRAFIJA:

LUKA KUŠEVIĆ rođen je 1993. godine u Zagrebu gdje je završio Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn. 2017. godine diplomira na Odsjeku za slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Zoltana Novaka. Samostalno izlaže od 2018., a ističu se izložbe u Galeriji SC ( Zagreb ) 2022., Galerija Matice hrvatske 2022. i Galerija Forum 2018. Redovno izlaže i na mnogim skupnim izložbama od kojih se ističu 57. Zagrebački salon 2022., 5. Bijenale slikarstva 2019., Erste fragmenti 16, na kojoj mu je otkupljen rad, a na 6. Bijenalu slikarstva 2021. dobiva nagradu Iva Vranković - Vladimir Dodig Trokut. Živi i radi u Zagrebu.