Intimni dijalog / Self-titled

Izložba Intimni dijalog / Self-titled okuplja dva samosvojna umjetnička pristupa koja se susreću
u prostoru Galerije Kazamat, ne kroz zajednički tematski okvir, nego kroz istodobnu prisutnost
dviju potraga za identitetom i komunikacijom. Dok Stela Mikulin u radu Intimni dijalog istražuje
granice dijaloga u uvjetima odsutnosti odgovora, Karlo Štefanek u odabranim radovim iz serije
Self-titled i video-performansu AaaaEeeeIiiiOoooUuuu promišlja odnos između glasa, slike i
tijela, odnosno načine na koje se jezik može osloboditi značenja i ponovno zadobiti oblik. Oboje
umjetnika djeluju na rubu između intimnog i javnog, privatnog i izloženog, pri čemu njihovi
radovi ne traže interpretativno pomirenje, nego postavljaju pitanja o tome što znači biti prisutan
u komunikaciji, u slici, u pogledu drugoga.
Projekt Stele Mikulin započinje kao digitalna platforma zamišljena kao prostor anonimnog
susreta s migrantima u Hrvatskoj, no pokušaj uspostave dijaloga ostaje bez odgovora. U tom
izostanku komunikacije nastaje novi sloj rada – prijelaz iz digitalnog u analogni medij, iz
prostora mogućeg susreta u prostor zapisa i tišine. Pitanja koja su ostala neodgovorena postaju
jezgra rada; ona stvaraju prostor za buduće glasove i neizgovorene misli. U bilješkama,
fotokolažima i tekstualnim fragmentima prepoznaje se proces introspekcije, promišljanje vlastite
pozicije, etičke odgovornosti i granica empatije. Umjetnica ne govori u ime drugih, već promatra
vlastitu nemogućnost govora o iskustvima koja nisu njezina. Na taj način Intimni dijalog postaje
arhiva neostvarenog susreta, materijalizirana odsutnost komunikacije koja ne prestaje postavljati
pitanje kako slušati ono što se ne izgovara.
U Štefanekovu radu dijalog se odvija u drugom registru, onome između tijela i jezika. Serijal
Self-titled nastaje iz kontinuirane prakse autoportreta u kojima autor propituje identitet kroz
tekstualne intervencije, analogne manipulacije i performativne geste. Fotografije, tekst i tijelo
tvore sustav koji ne traži stabilnost, nego priznaje nestabilnost kao temeljni uvjet postojanja.
Video-performans AaaaEeeeIiiiOoooUuuu, prikazan u televizijskom eteru, dodatno otvara
pitanje govora i šutnje. Polazeći od niza samoglasnika, elementarnih jedinica jezika, umjetnik
istražuje odnos između glasa i slike, između prisutnosti i šuma, između informacijske zasićenosti
i praznine značenja. Bojanjem preko kamere i repetitivnim glasom rad briše sliku i ogoljuje zvuk
do njegove vokalne srži, pretvarajući televizijski prostor u polje poetične disonance i tišine. Time
Štefanek prenosi vlastitu izvedbu u medij javnog prijenosa, stvarajući odnos koji zahtijeva
prisutnost gledatelja, ali mu uskraćuje mogućnost uzvraćenog pogleda.
U dijalogu između tih dvaju opusa pojavljuje se zajednička nit: svijest o krhkosti jezika,
komunikacije i identiteta. Mikulin istražuje tišinu, Štefanek ogoljuje govor; ona zapisuje pitanja
koja su ostala bez glasa, on stvara glas koji se vraća u tišinu. U oba slučaja prostor postaje
aktivni sudionik rada – prostor galerije i prostor etera – kao okvir unutar kojeg se odvija susret
između neizgovorenog i izgovorenog, između pokušaja razumijevanja i nemogućnosti potpunog
prevođenja iskustva. Oboje autora oblikuju strategije suočavanja s neizvjesnošću: Mikulin kroz
nježnu, refleksivnu distancu, Štefanek kroz izloženost i ponavljanje glasa.

Intimni dijalog / Self-titled ne traži cjelovitost, nego dopušta višeglasje, moment u kojem se dvije
različite geste promišljanja sebe i drugoga na kratko zadrže u istom prostoru. Ono što ih
povezuje nije sličnost, nego pažnja, način na koji pojedinac pokušava dosegnuti drugoga, makar i
kroz šum, tišinu ili odsutnost odgovora. Između digitalnog i analognog, glasa i slike,
introspekcije i izvedbe, nastaje prostor koji ne prenosi poruku, nego iskustvo susreta. U duhu
Blanchotove “beskonačne konverzacije”, riječ, slika i pogled postaju oblici trajnog pokušaja
razumijevanja, onog krhkog trenutka prepoznavanja u kojem i gledatelj više nije promatrač, nego
sudionik dijaloga koji se nikada ne dovršava.
Marta Radman

-

Karlo Štefanek je multidisciplinarni umjetnik čiji rad istražuje kako se identitet konstruira,
dekonstruira i rekonstruira kroz medije autoportreta i performansa. Štefanek je izlagao na
međunarodnoj razini poput Hrvatskog paviljona na Venecijanskom bijenalu (grupna izložba By the
Means at Hand inicirana od strane umjetnice Vlatke Horvat), Stedelijk muzeja u Amsterdamu, Muzeja
suvremene umjetnosti u Zagrebu, te na festivalima uključujući Becoming (Amsterdam), SerformanceP
(São Paulo) i Perforacije (Zagreb). U 2025. godini umjetnikove samostalne izložbe planirane su u
HDLU-u (Osijek), KIC-u (Zagreb), Galeriji Vagon (Banja Luka) te ARL-u (Dubrovnik), a tu su i nadolazeća
predstavljanja na 60. Zagrebačkom salonu, Okolo Around (Zagreb), Bijenalu Mladih (Beograd) i
Perforacijama (Buenos Aires). Štefanek živi i radi između Zagreba, Amsterdama i New Yorka.

Stela Mikulin (1996.) je vizualna umjetnica i magistra likovne edukacije. Diplomirala je na
Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a njezin rad fokusiran je na teme identiteta,
memorije i prostora. Izlagala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i
inozemstvu, uključujući projekte poput Poetika mjesta i Arhiv odsutnog, te festivale kao što je
Trienal Tres Pesos u Meksiku. Sudjelovala je u međunarodnim projektima poput ECO
CURVE i Soundgate Zagreb, te bila polaznica četvrte generacije WHW Akademije. Godine
2025. sudjelovala je u Takeover projektu. Dobitnica je plakete Izidor Kršnjavi Odsjeka za
povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.