Izložba: "Hijerarhije", Goran Petercol

Calendar69 bf4bc7235415b38c1bc8ef53678928b03dd2297c0025d04f47182dfc9afd1527 02.04.2021. Man42 ae1cb02a74a7536029db89d487ad480558c7066e2ea1ae54e2d0c9f502f76a7b
Large bdf3283e 9421 4003 b4c4 b68b03f585c8
Magija sjene_kratki intermezzo uz Petercoleve svjetlosne instalacije
 
„Jedna od mojih najvećih opsesija je banalni
doživljaj da stalno vidim samo fragment
veće cjeline da i cjelina izmiče, a ono što
doživljavam kao cjelinu zapravo je detalj nečeg većeg.“
G. Petercol

Promišljanje o djelima umjetnika Gorana Petercola utemeljit ću na prethodno citiranoj umjetnikovoj izjavi jer mi se čini da se u njoj esencijalno objašnjava korpus njegove umjetničke prakse. Proizašavši iz okrilja analitičkoga pristupa slikarskom procesu kasnih sedamdesetih godina, Petercol je pomno usvojenu metodu analize kroz slikarsku i crtačku praksu postavio u temelj svoje individualne poetike. Njegova bojazan da u djelima zahvaća tek fragmente realnosti razvija svijest o nezahvaćenoj cjelini, to jest totalitetu unutar kojega svaki segment – čak ako ga se i ne tretira po modelu pars pro toto – participira u procesu analize u kojoj se proces dolaska do nulte točke razjašnjenja smatra upravo putem koji vodi do objašnjenja cjeline. Totalitet, naime, prebiva u sljubljenim krajnostima, a intervalna linija povučena između njih nit je analitičkoga procesa koji se odvija u nekom trenutku vječnosti obasjan svjetlošću znanja. Za daljnji smjer razmišljanja izdvojimo četiri važna elementa Petercolove poetike: crta, svjetlost, prostor i proces.

Sabina Salamon piše kako Petercol gleda motiv na konvencionalan način, ali pri tome uspijeva vidjeti nešto što u konvencionalnom gledanju nije toliko važno, a to je rub. Rub je crta razgraničenja, semantički gusto nabijen međuprostor koji dijeli realno od nerealnog, moguće od nemogućeg, vidljivo od nevidljivog. Petercolov odnos prema rubu odmaknuo ga je od modernističkoga creda utemeljenog na adolatrijskom shvaćanju slike kao dvodimenzionalne obrubljene površine. Crta kao vizualni oblik omogućava proizvođenje mnoštva rubova unutar jednog prostorno-vremenskog kontinuuma. To nam potvrđuje njezina mogućnost dijeljenja prostora na „lijevo i desno“ te „gore i dolje“ u odnosu na crtu. Petercolova crta nije samo trag, njegovi su crteži „usko vezani uz akciju i odnos umjetnikova tijela prema formatu – bilo da se radi o formatu crteža, o okviru slike ili o granicama prostora.“ Oni nam, uočava Chris Sharp, vizualno djeluju krajnje nepretenciozno i asketski suzdržano s ciljem da se istakne ono bitno.

Kod slike prostor ruba čini granicu između slikarske površine i svega okolnoga, od slike različitog. U tome se otkriva ikonička razlika bitna za poimanje statusa slike na koju je poslije Clementa Greenberga ukazivao i teoretičar Gottfried Boehm. Petercol, međutim, vrlo rano kontrast afirmiran u slikarskim djelima premješta u sferu prostora. U svjetlosnim instalacijama koje počinje raditi od sredine osamdesetih prostorni kontinuum tretira kao totalitet u kojem materijalna i nematerijalna komponenta prostora imaju jednaku vrijednost. „Rad s prostorom između zida i vrata izveo bih jednako kao s klasičnim materijalom, jednakovrijedni su“, izjavio je Petercol u intervjuu osvrćući se na jedan svoj rad. U instalacijama sa svjetlošću prostor, iako prazan, uz pomoć svjetlosti kao neobjektne prisutnosti dobiva materijalnu osnovu. Svjetlo i sjena komponente su realnog prostora kroz koje se naglašava nestalnost i neprestano „bivanje u procesu“. Sjena je kod Petercola važnija od same svjetlosti jer implicira rubnost zone vidljivog i spoznatljivog utemeljene u fenomenu svjetla kao epistemološkog Sunca. Znati znači (u)vidjeti, a da bi se određeni fenomen spoznaje (u)vidio potrebno ga je osvijetliti i uvesti u proces rasvjetljivanja. Ono osvijetljeno isječak je realnosti, fragment spoznatljivog realiteta zarobljenog u prostorno-vremenski kontinuum. Spoznati cjelinu znači ukinuti granicu, rub, sjenu, no takav je oblik spoznaje čovjeku nedostižan tako da realnost spoznaje u odnosu prema onom nespoznatljivom koje karakterizira odsustvo svjetlosti. Upravo sjena jasno upućuje na spoznajno ograničenje. U nju je upisana dijalektika čovjekovog spoznajnog procesa, ali i dijalektika Petercolove poetike u kojoj je naglasak stavljen na odnos spoznatljivog i nespoznatljivog, osvijetljenog i neosvijetljenog, materijalnog i nematerijalnog, statičnog i dinamičkog. Čitava se ta dijalektika procesualizira u prostorno-vremenskom totalitetu u kojem fragment – kao dio u kojem se akumulira trenutno dostupna količina svjetlosti – postavlja kao središte znanja koje je svjesno svoje sjene i prostora izvan njega, onoga još-uvijek-nespoznatljivog od kojeg ga razdvaja crta sjene.
Petercol se nastoji predstaviti kao racionalist. Tabula rasa totaliteta u koji smo uronjeni ovisi o racionalnom generatoru spoznajno-semantičke cjeline realiteta u kojem je Sunce skriveno našem direktnom pogledu. Unatoč tome, izlažu mu se svjetlost, sjena, međuprostor, simetrija koja u njemu vlada i niz drugih niti vodilja čijom analizom proces spoznaje otkriva uvijek samo neke nove fragmente cjeline. Petercol u tom sustavu sam sebe definira bićem granice, zaljubljenikom u sjene čijom analizom još zatamnjene realnosti nastoji transfigurirati u umjetnost. Omogućuje li umjetnost spoznaju još uvijek neosvijetljenih aspekata cjeline ne možemo znati, no proces otkrivanja međuprostornog svijeta sjena koji izlaže Petercol, otkriva nam metodološki okvir za to. Njegova su djela ujedno i njegova metoda, a ona je kočija na putu prema cilju koji neprestano redefiniramo jašući zonom osjenčanosti.
 
Igor Loinjak
 
 
 
O UMJETNIKU

Goran Petercol rođen je u Puli 1949. Svojoj biografiji pribraja školovanje u Pomorskoj školi Bakar, plovidbu brodovima trgovačke mornarice i diplomu na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1975.) te dvogodišnji diplomski studij u Majstorskoj radionici Hrvatske akademije, Zagreb (1978.). Kao likovni urednik radio je za enciklopedije i leksikone Leksikografskog zavoda u Zagrebu a od 2007. do 2014. predavao na Akademiji primijenjene umjetnosti u Rijeci. Od 1975. izlaže radove fokusirane na procese, dosege, konvencije i subverzije konceptualnih struktura. Sa svjetlosnim instalacijama, po kojima je možda i najpoznatiji, započeo je 1985. godine. Nastupio je na velikim umJEtničkim manifestacijama među kojima su: Biennale u Sao Paulu, Biennale u Veneciji, Istanbulski biennale i dr.
 
 
 
RADNO VRIJEME GALERIJE KAZAMAT:
srijeda, četvrtak i petak od 17 do 20 sati
subota i nedjelja od 10 do 13 sati
ili prema prethodnoj najavi
 
Izložba ostaje otvorena do 16. svibnja 2021. godine.

Izložbu je moguće pogledati u radnom vremenu galerije ili izvan radnog vremena uz prethodnu najavu.
Izložba je realizirana uz potporu Grada Osijeka i Ministarstva kulture RH.

Ulaz na izložbu je slobodan.