Eva Popović_emotion.exe

      U suvremenom dobu digitalizacija je svijeta prilično izražena te je posljedično tome razumljivo kako nije zaobišla ni područje umjetnosti. Temeljna ontološka i epistemološka pitanja koja su problematizirala našu stvarnost u posljednjih su pedesetak godina dobila čitav niz potpitanja budući da se čovjekov odnos prema realitetu i zbilji stubokom promijenio. Što je zbilja? Koji je položaj čovjeka u domeni suvremenog virtualnog realiteta? Kakav je odnos između virtualne stvarnosti i zbilje u kojoj živimo? Sve su to samo neka od pitanja koja nam kazuju da realitet u kojem danas živimo nije isti onome od prije pedeset i više godina. Umjetnost je još u svom antropološkom razdoblju bila ta koja je nudila drugačije modele realiteta, no unatoč tome čovjek je uvijek bio svjestan kako između njega i umjetničkog djela stoji četvrti zid te da je svijet fikcionalnog u svojoj biti odijeljen od stvarnoga života. Pojavom postmodernističke misli te napretkom tehnologije svijet se počeo mijenjati. Jean Baudrillard je u svojoj knjizi Simulacija i zbilja te u studiji Simulakrumi i simulacija u ključu postmodernističke teorije znaka analizirao status realiteta zaključujući kako u današnjem svijetu postoji sve više simulakruma koje određuje kao kopije bez originala. Kopija u sebi ne nosi isti ontološki potencijal kao original, odnosno kopija je u platonovskom smislu preslika određene stvari utemeljene u Ideji. Poznat je Platonov nauk prema kojemu se slike definiraju kao odslici stvari koji u sebi ne nose epistemološku snagu istine, nego su u svojoj biti laž. U suvremenom svijetu sve se više okrećemo fenomenu virtualnog koji je ispunjen simulakrumima tako da naš svijet postaje jedan preslik stvarnosti u koju smo imerzivno uronjeni i u kojoj živimo, ali koja nema ontološko i epistemološko utemeljenje kao izvorni realitet. Umjetnost se u jednom takvom svijetu pokazuje kao vješt sugovornik kroz čiju logiku nesumnjivo možemo bolje razumijeti okvir naše svakodnevice.

      Umjetnica Eva Popović u svojim djelima Everything Is Better This Way! i How To Name Your Emotions polazi od tehnologije kao sastavnoga dijela umjetnosti. Koristeći deepfake tehnologiju oblikuje video i instalaciju koji u svojoj suštini pripadaju temeljnim obrascima suvremene komunikacije u kojoj je osoba svedena na Ono. Osnovna snaga deepfake tehnologije kreacija je sintetičkoga medija koji može zamijeniti nečiji glas ili lice te vjerno simulirati tu osobu, no moguće je, dakako, oblikovati i originalan sadržaj. U instalaciji Everthing Is Better This Way! sastavljenoj od performansa i videa umjetnica prikazuje sebe kako čisti i lašti dio poda osvjetljenog reflektorom. Činom čišćenja, koje na mahove postaje mahnito, umjetnica nastoji poništiti negativitet koji postoji u stvarnosti, ali i u njoj. Nasuprot umjetnice koja riba pod imamo video u kojemu generiranim načinom govora simulirani odslik umjetnice priča o svojim emocijama. Dok su te emocije u performansu vrlo ekspresivne i ispunjene energijom, u videu ona kaže: „I am perfect now, but I don't feel happiness. I don't feel anything. I am free.“ U suodnosu lika umjetnice u performansu i videu vidi se kako njezin generirani modus predstavlja tehniziranog čovjeka zadirući u područje posthumanizma. Na identičnim postavkama funkcionira i drugi rad How To Name Your Emotions  u kojemu umjetnica demonstrira kako naučiti imenovati vlastite osjećaje služeći se modelom dijalektičke bihevioralne terapije za prepoznavanje emocija. Prateći slijed od 1) poticajnog događaja (prompting event), 2) ranjivosti (vulnerabilities), 3) interpretacija (interpretations), 4) tjelesne senzacije (body sensations), 5) biološke promjene (biological changes), 6) grimase, držanje i geste (facial expressions, posture i gestures) te 7) naknadni efekti (aftereffects) autorica promatrača vodi kroz proces prepoznavanja vlastitih emocija navodeći ih na pokušaj da svoje primarne i sekundarne emocije imenuju. I u ovom se rada provlači ideja posthumanizma i transhumanosti kojom se pokazuje sraz između digitalnih tehnologija i osobnosti koju svatko od nas (još uvijek) posjeduje. Posthumanizam je važan pojam u današnjoj misli, a filozof Francesci Ferrand daje čak sedam njegovih definicija. Nama je najvažnija ona koja kaže da je posthumanizam jedna varijanta transhumanizma u kojoj će ljudi uz pomoć AI-ja biti poboljšani s implikacijom da će na kraju strojevi zamijeniti ljude. Vidmo, dakle, da se uz posthumanizam vezuje i pojam transhumanizma. Transhumanizam je više „kulturna ideologija kojoj je cilj da pomoću tehnologije, posebno uz pomoć novih nadolazećih tehnologija, čovjek pokuša unaprijediti sebe.“ Nadovezujući se na već postojeće sustave te njihovom ugradnjom u svoje tijelo, čovjek će dosegnuti novu evolutivnu razinu. Primarni je cilj posthumanizma postizanje singulariteta, odnosno jednakosti u kojoj se čovjek stapa s umjetnim sustavima uspostavljajući određenu sinergiju u prirodi. Transhumanist Raymond Kurzweil pisao je o ideji upload-a čovjekovog uma na računalo čime bi se ostvario ideal materijalne besmrtnosti jer transhumanistima, naime, nije važno je li čovjek u svom tijelu ili na silikonskom čipu. Transhumanisti smatraju da se u ovome trenutku trebamo usredotočiti na proučavanje interakcije čovjeka i tehnike, odnosno umjetne inteligencije kako bi se proučile naše manifestacije ljudskosti – ono po čemu se prepoznajemo kao ljudi. Razmišljajući o djelima Eve Popović, u priču se uvlači i pojam cyber prostora. Martin Seel u tekstu Trinaest teza o slici kaže kako cyber prostor nije slikovni prostor, nego simulirani. Cyber prostor je, reći će Seel, vizualni fenomen, ali ne i slikovni jer kada govorimo o prostoru slike ili slici prostora, više se na bavimo sa slikovnošću, nego s vizualnim fenomenima o čemu su također govorili Clement Greenberg, Gottfried Boehm i Dietrich Mersch. U cyber prostoru ne nalazi se samo vizualna pojavnost, nego su prisutne i ona taktilna i akustična, u njemu se gubi razlika između slikovnoga medija i slikovnog sadržaja. Nestaje ikonička razlika i nema uokviravanja, a na scenu stupa proces imerzije, odnosno uživljavanje u vizualno. Kako god, nikada ne smijemo smetnuti s uma da još uvijek moramo voditi brigu o ontološkoj razlici između realnog i virtualnog prostora, to jesti između tijela i tjelesne neprisutnosti.

      Umjetnica Popović korištenjem generirane stvarnosti u svojim je djelima postigla visok stupanj autentičnosti te kroz komunikativnu dimenziju svojih djela uspijeva u njih uvući promatrača. Upravo je to vrlo važna komponenta njezinih djela jer kroz komunikativnu razinu promatrač biva uvučen u jednu generiranu dimenziju stvarnosti kroz koju uspjeva otkriti i samoga sebe. Ova djela ne bih stoga stavljao uz bok pojmu posthumanizma, ali nesumnjivo je da razumijevanje posthumanističke retorike pomaže kako bi se ono što nam je Eva Popović ponudila tumačilo na način na koji je umjetnica to zamislila.
 
Igor Loinjak

BIOGRAFIJA

Eva Popović multidisciplinarna je umjetnica koju zanimaju kultura, kolektivni identitet i emocije. Podrijetlom iz ruralne Slavonije, zadnjih deset godina živi u Ujedinjenom Kraljevstvu. Završila je magisterij na Slade School of Fine Art 2022. godine gdje joj je diplomski rad bio nagrađen Berenice Goodwin nagradom za izvrsnost u performansu.
Zanimaju je istraživački i konceptualni rad. Kroz umjetnost komunicira kompleksne teme korištenjem jednostavnih gesta, intervencija i humora s ciljem izazivanja unaprijed stvorenih predodžbi o predmetima svojih radova. www.evapopovic.com

Izložbu podržavaju
Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Grad Osijek.