Mario Romoda_O praznini

Prošlo nam je stoljeće donijelo brojnih novosti na području umjetnosti, a neprestano perpetuiranje različitih stilova i pristupa umjetničkom stvaralaštvu naučilo nas je da pojedine stvari u svijetu vizualne kulture možemo promatrati na raznorazne načine, točnije da je naše oko samo prijenosnik informacija dok zapravo gledamo mozgom. Uzmemo li za primjer slikarstvo, najizraženije su se tenzije razvijale oko sklonosti umjetnika figuraciji ili apstrakciji, iako su brojni teoretičari već zarana govorili kako je riječ o istom novčiću, samo da je pitanje gledamo li njegov avers ili revers. Problematika u pristupu načinu slikanja nastavila se i u našem stoljeću, ali više nije imala toliko naglašenu ideologiziranu poetičku komponentu. Jednako tako, pojava konceptualnog - i kasnije analitičkog slikarstva - pokazala nam je do koje se granice može ići kako s razgradnjom slikarskoga prizora tako i s materijalnom dimenzijom slike što nas je dovelo u svijet takozvanog slikarstva “nultoga” stupnja. Svemu tome unatoč, slikarstvo klasičnije, odnosno figurativne provenijencije nikada nije ustuknulo pred novim pojavama i izazovima te su umjetnici nastavili njegovati metjersku dimenziju slikarskoga čina uvijek iznova pokazujući žilavost koju je ono imao kroz brojna stoljeća. Slikar Mario Romoda također nikada nije prihvatio činjenicu kako je slikarstvo stvar nekih prošlih vremena već da u prostoru platna i dalje postoje brojne mogućnosti koje se
strpljivim radom mogu istraživati i razvijati kroz različite cikluse.
Kada govorimo o opusu nekoga umjetnika, vrlo često pokušavamo otkriti izvore na kojima se
napajao i koji su oblikovali njegovo stvaralaštvo. Pitamo li se što je odredilo Romodino
slikarstvo, svakako ćemo se uhvatiti promišljanja o nekim elementima metafizičkog slikarstva
u de Chiricovu duhu, ali i nadrealističkog doživljaja stvarnosti protkanog brojnim
komponentama popularne kulture. Pišući o Romodinim djelima, povjesničarka umjetnosti
Barbara Vujanović istaknula je da u njegovu opusu nalazimo utjecaj Edwarda Hoppera i
Davida Hockneya, no svakako ime Eda Rusche i niza umjetnika koji su nekada direktnije, ali
češće indirektno utkali svoj utjecaj u Romodinu poetiku. Romoda je slikar koji u svojim
figurativnim prikazima nastoji biti komunikativan, no ono što mi je osobito interesantno - a po
čemu je i ovaj tekst dobio naziv - to je osjećaj praznine koju uočavamo gledajući brojne
prikaze na kojima se nalaze ljudske figure ili bića iz nekih svjetova fantastike. Njegova
izložbe iz prošle godine otvorena u Galeriji Vladimir Bužančić pod nazivom “Death Must
Die” otvara važno pitanje o smrtnosti kao izvoru različitih tjeskobnih stanja u kojima se

čovjek u današnjem svijetu otuđenosti može naći. Ne možemo reći kako raznovrsnih oblika
otuđenosti nije bilo i u prijašnjim vremenima, no od 19. stoljeća ona počinje aktivnije ulaziti u
različite sfere ljudske osobnosti o čemu među prvima na filozofsko-teološki način promišlja
danski filozof Søren Kierkegaard kojega smatramo utemeljiteljem egzistencijalizma u
filozofiji. Čovjek, budući da je stvoreno i smrtno biće egzistira, odnosno kreće se između
bitka i nebitka što ponekad proizvodi osjećaj tjeskobe, duševnoga nemira i očaja. Ljudski
život kreće se između tri stadija ili načina življenja, a Kierkegaard ih naziva estetskim,
etičkim i religioznim. Ljudi na Romodinim slikama gotovo nikada nisu prikazani detaljno,
nego njihove obrise možemo promatrati kao svojevrsne siluete ljudskih bića koja nam ne
pokazuju uvijek svoje lice, nego ostaju za nas promatrače dijelom skriveni upravo unutar
vlastitih egzistencijalnih stanja. Primjerice, na slici Watchers vidimo skupinu sastavljenu od
ljudskih figura različite dobi kojima su preko lica naslikane maske. Whats Inside u središnjem
dijelu prikazuje mušku figuru kako gleda u hladnjak dok je prostor oko figure - koji čini
najveći dio oslikane površine - crn/mračan. Dojam osamljenosti može se steći i kod prizora
gdje ga ne bismo očekivali, a takav je ostvaren na slici Summer Moved On na kojem se
prikazuje kino na otvorenom smješteno u pejzaž. Na prikazu je veći broj ljudi s automobilima,
ali atmosfera cijeloga prizora ostavlja osjećaj praznine. On je istaknut i na slici Two na kojoj
se u kući smještenoj u osamljeni ambijent vidi osvijetljena soba s dvoje ljudi koji su u
međusobnoj interakciji. Kuća je prikazana samo jednim dijelom kako bi se na prizoru dobio
prostor za prikaz pejzaža u kojem se nalazi. Otvoreni prizori širokih pejzažnih struktura
nalaze se i na tri triptihu Horizons, osobito u dijelovima Storm i Always the Sun na kojima je
prikazana ljudska figura koja nam je okrenuta leđima te gleda u daljinu horizonta. Storm u
sjećanje priziva Lutalicu iznad mora magle (1818.) Caspara Davida Friedricha. Za razliku od
Friedrichove scene koja odaje osjećaj smirenosti i nadmoći lutalice nad ugledanim prizorom,
dramatika olujnoga neba koja dominira površinom slike unosi u Romodinu slučaju blagi
osjećaj nelagode i nestabilnosti, premda te emocije ne možemo vidjeti na ljudskoj figuri koja
stoji u središtu prizora gledajući u tu dramatičnu prirodnu pojavu. U duhu Ruschinih tema
slike su Fuck Off, Someboy Loves You i You’ll Never Walk Alonek - koja je aluzija na naziv
pjesme Richarda Rogersa napisane 1945. godine za mjuzikl Carousel, no nama poznatija u
inačici koju je izvela liverpulska grupa Gerry and the Pacemakers iz 1963. postajući
svojevrsnom himnom nogometnog kluba Liverpool. Na trima spomenutim slikama dominira
atmosfera nalik onoj koju nalazimo na Ruschinim slikama i fotografijama američkih
benzinskih crpki. Konačno, treba istaknuti i prikaze snovitih stanja vidljive na slikama Dream
Scape 1, Blue Dream i Memories. Nadalje, osjećaj izgubljenosti i otuđenosti tematizirani su u

Blue Melancholy i Nemo koji predstavljaju gotovo filmske isječke s prikazima osamljenih
pojedinaca smještenih u sobama vlastitih stanova s obiljem dima cigareta u njima. Za razliku
od njih, tri djela na kojima se prikazuje snovitost ljudske psihe rađena su kako bi predstavila
palimpsest misli i emocija nataloženih kroz unutarnje emocionalne spletove u glavama
prikazanih likova ističući nadrealne konotacije koje proživljavaju. Upotreba velike količine
plave boje moguća je reminiscencija na plavo kao boju duhovne dimenzije čovjeka (u Blue
Dream stječe se dojam da promatramo auru prikazanoga lika, a ne njegovu materijalnu,
fizičku pojavnost) što nas podsjeća na teozofski orijentiranog Pieta Mondriana i njegov triptih
Evolucija (1911.). Brojni su, dakle, elementi u slikarstvu Marija Romode koji nas vode u
njegov svijet kojim dominiraju prikazi različitih stanja svijesti protkani osjećajem otuđenosti,
nemira i praznine čak i onda kada se slikaju teme u kojima takav emocionalni splet ne bismo
očekivali. Njemu svakako doprinosi često uzet nokturalni ambijent u kojem sve ono snovito
postaje na neki način stvarno.
Uzevši Romodin dosadašnji opus u cjelini, može se zaključiti kako je kontinuitet njegovog
stvaralaštva isprepleten brojnim inspirativnim poticajima koji dolaze iz različitih sfera kulture
i života. Romoda se s tim eklektičkim spojem jako dobro nosi uvodeći nas ponekad u svijet
nadrealne snovitosti i somnambulizma, a ponekad u fantazije kojima koračaju bića poput ljudi
s maskama ili dinosaura iz jurskog svijeta Hollywooda. Osim toga, kod Marija Romode se
vidi da je riječ o slikaru koji vješto i s metjerskim znanjem osjeća i gradi slikarski prizor
nepokolebljivo i hrabro zalazeći u svijet figurativnoga slikarstva u kojem ponajbolje može
isprepleti brojne poticaje koji na tematskoj razini određuju njegovo slikarstvo što nipošto nije
jednostavno budući da u eklekticističkom košmaru redukcija treba biti nit vodilja, a tu je nit
Romoda svladao ugradivši je u vlastiti i sada već prilično prepoznatljiv slikarski jezik.
Igor Loinjak

-

Mario Romoda rođen je u Vukovaru 1987. godine. Tijekom djetinjstva na otoku Krku po prvi put
zapaža veliki intuitivni interes za likovnost, koji ga pokreće i danas. Kako bi istražio svoje zanimanje za
umjetnost, upisuje Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn u Osijeku gdje dobiva istaknute nagrade
na državnim natjecanjima u crtanju, a 2004. osvaja generacijsku nagradu kao najbolji učenik trećih
razreda u Hrvatskoj. Po završetku srednje škole 2006., upisuje smjer slikarstva na Akademiji likovnih
umjetnosti u Zagrebu. Treću godinu studija završava pod mentorstvom prof. Duje Jurića i prima
nagradu za najboljeg studenta Akademije likovnih umjetnosti. Diplomski studij slikarstva upisuje pod
mentorstvom prof. Zoltana Novaka gdje kroz eksperimente i studije na stiropornoj podlozi pronalazi
svoj matični medij kroz koji provodi svoj komentar, osvrt, a ponekad i fascinaciju pojedinim
elementima kapitalističkog i senzacionalističkog društva. Akademiju likovnih umjetnosti završava
2012. godine. Kroz karijeru samostalnog umjetnika ostvaruje 18 samostalnih izložbi u Hrvatskoj i
mnogobrojne skupne izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu, od kojih ističe Cre-art rezidencije u Litvi i
Makedoniji. Kroz svoje stvaranje Mario Romoda nastoji se ne ograničavati jednim stilom i smjerom,
već kontinuirano propituje i obrađuje temu koja mu se uvijek nalazi u fokusu interesa, stalno
pronalazeći nove uglove i pristupe ponavljajućoj i aktualnoj temi.