Izložba Bure Baruta XV predstavlja troje umjetnika koji ne pristupaju memoriji kao arhivu sigurnih činjenica, već kao prostoru napetosti između onoga što je doživljeno, zabilježeno i naknadno interpretirano. U vremenu obilježenom stalnom proizvodnjom slika, zapisa i osobnih narativa, umjetnici se pitaju što uopće ostaje nakon iskustva. Sjećanja se ne pojavljuju kao stabilni zapisi prošlosti, već kao promjenjivi, često fragmentirani i nepouzdani tragovi koji se istovremeno oblikuju i nestaju. Fotografija, tekst i materijal ovdje nisu sredstva očuvanja, nego mediji kroz koje se jasno očituje krhkost svakog pokušaja zadržavanja, bilo da je riječ o
obiteljskom naslijeđu, percepciji svakodnevice ili unutarnjim stanjima. Između osobnog i kolektivnog, vidljivog i neizrecivog, ovi radovi uspostavljaju prostor u kojem se iskustvo ne stabilizira, nego ostaje u otvorenom procesu, podložno promjeni i reinterpretaciji.

Filip Milković rad Desetljeća razvija iz spoja osobnog iskustva i istraživanja medija fotografije. Presudni trenutak za nastanak rada bio je susret s obiteljskim albumima nakon što je baka, koja ga je sustavno bilježila, doživjela težak moždani udar i ostala u trajnom vegetativnom stanju. U tom kontekstu, arhiv prestaje biti stabilno mjesto pohrane prošlosti i postaje prostor u kojemu se susreću fizički tragovi života i nesigurnost sjećanja. Albumi s fotografijama, nastajali od ranih 1960-ih do početka 2010-ih, čitaju se kao fragmentirani niz ponavljanja, rituala i anomalija obiteljskih događaja i zapisanih datuma. Poseban sloj rada proizlazi iz umjetnikova eksperimentiranja s flatbed skenerom, koji koristi kao alternativni fotografski aparat, a time uvodi drukčiju temporalnost i odnos prema svjetlu. Usmjeravanjem uređaja prema objektima, čin snimanja poprima gotovo performativni karakter, dok fotografije i albumi, izranjajući iz tamne pozadine djeluju kao da se pojavljuju iz ništavila. Rad otvara niz pitanja o prirodi sjećanja. Jesu li vlastite, rane uspomene rezultat proživljenog iskustva ili naknadnog gledanja fotografija? Fotografija se ne pojavljuje kao jamstvo pamćenja, nego kao njegov suputnik, a u određenim slučajevima i kao konkurent. Desetljeća tako ne rekonstruiraju prošlost, nego je destabiliziraju između neurološkog oštećenja, materijalnog propadanja i tehnološke reinterpretacije. Milković poručuje, da ono što ostaje nisu cjelovite slike, nego tragovi, nesigurni, višeslojni i otvoreni novim čitanjima.

Serija fotografija Oči pune dima, umjetnice Josipe Henizelman, udaljava se od svoje dokumentarne funkcije i približava se stanju percepcije koje je istovremeno prisutno i izmješteno. Vizualni jezik radova, koji evocira grafitne crteže, briše granice između digitalnog i taktilnog te stvarnog i zamišljenog pojašnjava autorica. Nastale kroz proces neposrednog bilježenja i eksperimentiranja, bez naknadnih intervencija, fotografije zadržavaju dojam prolaznosti i neuhvatljivosti. Svijet koji Henizelman prikazuje nije stabilan, on izmiče, blijedi i ne dopušta konačno čitanje. U tom smislu, rad ne pokušava zaustaviti vrijeme, nego ga usporiti, otvoriti prostor za kontemplaciju onoga što se inače gubi u ubrzanom ritmu svakodnevice. Ono što ostaje nisu jasne slike, nego osjećaji, atmosfera i fragmenti percepcije, tragovi nečega što se ne može u potpunosti zadržati.

Za razliku od fotografskih radova, Pisma sebi Vol. 2 umjetnice Tee Teodorović, uvodi tekst kao primarni nositelj iskustva, ali ga istovremeno materijalizira kroz prostornu instalaciju. Intimne izjave utisnute u keramiku i porculan postaju fizički tragovi unutarnjih stanja, čime se osobni narativ premješta iz privatnog u javni prostor. Rad je poput otvorenog dnevnika, proces koji se kontinuirano nadograđuje, bez konačne forme. Izjave variraju između samokritike i podrške te svjedoče o složenosti unutarnjeg dijaloga, ali i o pokušaju artikulacije i razumijevanja vlastitih iskustava. Uključivanjem publike, djelo dodatno destabilizira granicu između autorice i promatrača. Ono intimno postaje izloženo, a osobna istina je podložna interpretaciji. Ovo djelo, kao životni projekt umjetnice, naglašava kako identitet, baš kao i sjećanja, nije fiksan nego se neprestano oblikuje. Iako polaze iz različitih medija i iskustava, ovi radovi se susreću u prostoru nesigurnosti, ondje gdje tragovi prošlosti, percepcije i unutarnjih stanja ne nude konačne odgovore, nego otvaraju mnoga pitanja. Jesu li fotografije, zapisi i materijalni tragovi sredstva pamćenja ili tek podsjetnici na ono što je već nepovratno izmijenjeno? Gdje se u tom procesu nalazi granica između stvarnog događaja i njegove naknadne konstrukcije? Možda upravo u toj nestabilnosti leži njihova vrijednost, u otvorenosti prema tumačenju koje svaki promatrač iznova oblikuje iz vlastite perspektive. U tom smislu, radovi se vraćaju polazišnoj točki izložbe, iskustvu koje nikada nije konačno, nego ostaje otvoreno, promjenjivo i podložno reinterpretaciji.

Matea Čurčinac

-

Filip Milković rođen je 1997. godine u Zagrebu, gdje trenutno živi i radi. Studij je započeo na
Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je od 2016. do 2019. godine završio preddiplomski
studij snimanja. Nakon toga nastavio je školovanje na istoj akademiji te je 2022. godine završio
diplomski studij fotografije. Njegova prva samostalna izložba Obiteljski album održana je 2019.
godine u Galeriji f8 u Zagrebu. Godine 2021. izlagao je u Laubi, također u Zagrebu, s izložbom pod
nazivom Nigdje nisam bio i ništa nisam vidio. U 2022. godini održao je dvije samostalne izložbe –
diplomsku izložbu pod nazivom Poznati teritorij u Galeriji f8 te izložbu Proljetno čišćenje u Galeriji
Spot. Sudjelovao je i na grupnim izložbama: 2018. na izložbi U procesu u Galeriji f8 u Zagrebu, a 2020.
na Izložbi pobjedničkih radova DA! festivala u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Za svoj rad
Filip Milković je 2021. godine primio Nagradu Marina Viculin, koja se dodjeljuje u sklopu festivala
Organ Vida. 2025. sudjelovao je u radionici i masterclassu koje je vodio francuski fotograf i redatelj
Antoine d'Agata. Njegovi su radovi također objavljeni u 14. i 17. broju fotografske publikacije Der
Greif.

Tea Teodorović (Rijeka, 1996.) multidisciplinarna je umjetnica iz Umaga. Diplomirala je 2022. godine
na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, smjer Likovna pedagogija – modul
Kiparstvo, pod mentorstvom prof. Darije Žmak Kunić i izv. prof. dr. sc. Sanje Bojanić. Članica je
Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU), te Hrvatske udruge likovnih umjetnika – Split (HULU-
Split). Izlagala je na brojnim skupnim izložbama, među kojima su Salon primijenjene umjetnosti i
dizajna, Slavonski biennale, Memorijal Ive Kerdića, Bijenale mladih u galeriji ULUS u Beogradu,
Trijenale hrvatskog kiparstva i ostalo. Održala je više samostalnih izložbi, uključujući Iskorak iz
(ne)vidljivosti u galeriji SKC u Rijeci te ciklus izložbi Pisma sebi u Puli, Zagrebu i Opatiji. Autorica je
javnih umjetničkih radova, mozaika u Rijeci i Umagu – te dizajna omota albuma za glazbeni bend
Prezzident. Dobitnica je nagrade DA! u kategoriji likovne umjetnosti te posebne pohvale za instalaciju
U sesiji u sklopu nagrade Ivan Kožarić Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Josipa Henizelman rođena je 1998. godine u Osijeku. 2023. diplomirala je na Akademiji za umjetnost
i kulturu u Osijeku kao magistrica Vizualne umjetnosti na smjeru slikarstva. Do sada je ostvarila
značajan umjetnički opus kroz šest samostalnih i tridesetak grupnih izložbi. Njezina djela nagrađena
sa šesnaest nagrada obuhvaćaju različite tehnike; uključujući fotografiju, film, slikarstvo i grafiku. 
Ipak, najviše se ističe njezin diplomski rad, eksperimentalni film "Mjesta koja ne postoje", s devet
osvojenih nagrada, među kojima se posebno izdvaja Nagrada GREEN DCP za najbolji hrvatski film na
Festivalu 25 FPS. Članica je Kinokluba Zagreb, Foto Kino kluba Đakovo, HDLU Istok, likovne grupe
Kontrast te Kino kluba Osijek. Osim toga, nagrađena je Dekanovom nagradom 2019. te Rektorovom
nagradom 2022. Sudjelovala je i na brojnim radionicama te izlaže radove u medijima slikarstva,
grafike, fotografije i filma.

 

Ulaz na izložbu je slobodan.

RADNO VRIJEME GALERIJE KAZAMAT:
srijeda, četvrtak i petak od 17 do 20 sati
subota i nedjelja od 10 do 13 sati

 

Izložbu podržavaju Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Grad Osijek.