Iva Zagoda_Linijsko kiparstvo

„Taj zvuk violine u meni je odjednom pobudio
boje. I tada sam shvatila da želim odgovarati glazbi.”
(Iva Zagoda)

Umjetničke ideje relativno jednostavno doživljavaju vlastitu transformaciju kroz različite medijske izraze budući da unutar iste poetike možemo pronaći poveznice koje su svojstvene multimedijalnom promišljanju. Osim toga, pojedine se medijske sekvencije različitih polja umjetnosti nekada znaju do te mjere ispreplesti da jedna umjetnička vrsta služi kao poticaj podražavanju drugoga medija i obrnuto što svodi temeljni karakter djela na sinestezijski koncept. U okviru poetičkih promišljanja Ive Zagode, često se spominje upravo sinestezija i težnja umjetnice da spajanjem elemenata različitih umjetničkih vrsta stvori djelo koje će odisati uravnoteženom kompleksnošću. U nizu dosadašnjih osvrta na djelo Ive Zagode spominje se pojam sinestezije, a i sama umjetnica je u nekoliko intervjua izjavila kako je upravo glazba unijela novu dimenziju u njezino slikarstvo. Raniji slikarski pristup razrađivanju vlastitih ideja Zagoda je prevela u trodimenzionalnu formu nastojeći da vremenska komponenta, odnosno interval trajanja dobije unutar njezina dosadašnjeg opusa još snažnije ukorijenjenje. Na tom tragu se skulpturalni izraz pokazao vrlo podatnim budući da skulptura na drugačiji način uključuje u sebe vremensku dimenziju od tradicionalne slike. S druge pak strane, kada analiziramo pristup koji Zagoda njeguje u slici i skulpturi, ne možemo se oteti dojmu kako njezina poetička nit unutar različitih medija pulsira u gotovo identičnim amplitudama.

Već je u svojim slikama iz ranijeg razdoblja Zagoda pokazala da je platno ploha koja ne mora biti do kraja ispunjena bojom, nego da se na njoj može stvarati ritam koji balansira između praznine i gustoće. Paul Cézanne prvi je među slikarima to pokazao pred kraj svoga života kada je na platnima između poteza boje ostavljao prazna mjesta. Jagor Bučan je takva mjesta u slici nazivao “ne-znakom” ili “onim praznim” koje ukazuje na minimalne uvjete potrebne za sliku. Zagoda je na taj način oblikovala strukture koje su boravile u bestežinskom prostoru platna. Dakle, upravo prostor koji je okruživao oslikane strukture na njezinim slikama sada postaje fizički prostor koji okružuje strukture predstavljene u skulpturalnoj formi. Skulpture koje Zagoda izrađuje su svojevrsni prostorni crteži i odslikavaju kompozicijsku logiku koju smo ranije viđali na njezinim slikama. Na prvu bismo ova djela mogli u povijesnom kontekstu povezati s onima Alexandera Caldera, odnosno njegovim
mobilima kojima je u medij skulpture - kako bi izbjegao njezinu tradicionalnu statičnost - uveo pokret, dinamiku. Zagodine bismo skulpture mogli nazvati i linijskim kiparstvom budući da se ona odriče čvrstih stamenih oblika ističući u svom minimalističkom izrazu liniju kao dominantu. Apstraktnost formalnih elemenata poziva promatrača da odustane od epohalnih interpretacijskih diskursa i da se posveti isključivo promatranju oblika i struktura koje umjetnica oblikuje inzistirajući na njihovoj prozračnosti i lakoći. Prozračnost u ovom slučaju povezuje se s Zagodinom težnjom da i u ovom slučaju podari skulpturama ritam, glazbenu komponentu koja je u njezinoj poetici od presudne važnosti. U jednom intervjuu Zagoda ističe kako je ciklus skulptura počeo nastajati kao reakcija “na nemogućnost prikazivanja pokreta u
prostoru koji se neupitno događao ispred platna za vrijeme stvaranja slika, ali nije ostao zabilježen. Treća dimenzija mi je pružila mogućnost da taj fizički aspekt stvaranja prenesem u materijalni oblik i time upotpunim iskustvo koje slika sama po sebi nije mogla u potpunosti izraziti.” Uz linijsku dimenziju koju sa sobom nose Zagodine skulpture, važno je istaknuti i korištenje boje što povezuje njezin kiparski ciklus s onim slikarskim. Više puta je umjetnica istaknula kako boju povezuje s određenim tonovima što je na tom sinestezijskom planu povijesno-poetički povezuje s iskustvima Vasilija Kandinskog koji je također svoje slikarstvo u jednom razdoblju temeljio na glazbenim osnovama.

Gledajući ne samo aktualnu izložbu Ive Zagode, nego i promišljajući o njoj u kontekstu njezina dosadašnjeg rada, nesumnjivo se može zaključiti kako je Zagoda unutar svoje poetike ostala dosljedna, ali i da ju je razvijala i nadopunjavala onim elementima koji su joj u početnoj fazi nedostajali - poput želje i potrebe da umjetnički rad dobije svojevrsni dinamizam. Ulazeći u trodimenzionalni medij, Zagoda je stvorila oblike koji se temelje na liniji što me i navelo da o njima pišem kao o linijskim skulpturama ili prostornim crtežima. Sve to ukazuje na svjesno razrađivanje poetičkih teza te na vrlo ozbiljan pristup koji umjetnica njeguje u svom stvaralaštvu što ova izložba i dokazuje.

Igor Loinjak

-

Iva Zagoda (1992., Zagreb) diplomirala je slikarstvo na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 2019. godine. Od 2018. kontinuirano izlaže na samostalnim i skupnim izložbama, među kojima se ističu 37. Salon mladih, 7. Bijenale slikarstva, 16. i 20. Erste Fragmenti te samostalne izložbe u Galeriji Josip Račić (NMMU), Galeriji Kranjčar, Galeriji Loggia, Galeriji Matice hrvatske i drugim galerijskim prostorima. Dobitnica je treće nagrade „Ivan Kožarić“, Nagrade 7. bijenala slikarstva, Nagrade Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti za mladog umjetnika na 7. bijenalu slikarstva, Grand Prix nagrade 16.
Erste Fragmenta te druge otkupne nagrade Muzeja Grada Rovinja. Živi i radi u Zagrebu.