HDLU Osijek - Galerija Kazamat Vas poziva na otvorenje izložbe "Anima, animalis". Otvorenje izložbe održat će se u subotu, 3. listopada 2020. godine u Galeriji Kazamat, s početkom u 20 sati.

Instalacija Anima, animalis bazira se na 100-tak izabranih tekstova snova na različitim jezicima, izvađenih iz on line domene Arhiv snova*, u kojima se u manifestnom sadržaju sna pojavljuju životinje kao glavni akteri događanja. Postav u Galeriji Kazamat, bitno definiran prostorom, zaokružuje audio komponenta rada, zvučna instalacija koja se sastoji od glasanja /zvukova različitih životinja, ukomponiranih s isječcima tzv. white noise- zvukova za uspavljivanje. Snovi u ovom radu na pojedinačnoj razini funkcioniraju kao psihogrami u kojima se nesvjesno služi obličjima životinja da bi sanjača konektirala sa arhetipovima
animalnosti. Možemo sam pretpostaviti da nesvjesno tako prerađuje nesaopćiva emocionalna iskustva povezana sa različitim strahovima, traumama, važnim životnim prekretnicama. Neizravno, u kontekstu iščitavanja svih ovih snova sa životinjama (kojih je nemali broj pristizao u Arhiv zadnjih par godina), pojavljuje se pitanje što danas znači biti čovjek u odnosu na druge vrste? U vremenu kiborgizacije, u kojem se progresivnim spajanjem tehnologije i tijela (uma) antropološka definicija čovjeka ubrzano mijenja, u kolikoj mjeri smo još uvijek životinje?...
 
*Arhiv snova www.arhivsnova.hr je internet domena koja služi za sakupljanje i arhiviranje snova svojih korisnika. Realiziran je 2013., kao središnji rad projekta Između neba i zemlje za 55. Venecijanski bijenale/kustos Branko Francheschi/. Od tada je u Arhiv zaprimljeno više od 2200 snova na različitim jezicima. U kontekstu autoričina dugogodišnjeg bavljenja fenomenom sna, Arhiv snova je od samog osnutka i rastuća „materijalna“ baza za nastanak niza radova u različitim medijima, u kojima su snovi iz Arhiva osnovni građevni i konstruktivni materijal.

O UMJETNICI

Kata Mijatović, vizualna umjetnica, rođena 1956. u Branjini. Od 1988. do 1991. članica je neformalne umjetničke grupe Močvara/ Baranja. Od 1991. - 1993. studira slikarstvo na Accademia di belle arti Firenze, na ALU Zagreb diplomirala je slikarstvo 1997. Od 2005. - 2010. članica je Umjetničkog odbora Baranjske umjetničke kolonije, od 2005 do 2019. voditeljica je Galerije AŽ Atelieri Žitnjak Zagreb. Od 2007. članica je Umjetničke grupe PLEH. Godine 2013. sudjelovala je na 55. Venecijanskom bijenalu, kao predstavnica Hrvatske s projektom ''Između neba i zemlje''/kustos Branko Franceschi/.

Živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica.

Istraživanje  fenomena 'sna' i 'spavanja', u relacijama svjesno -nesvjesno, preispitivanje mogućih interakcija između ta dva opozitna stanja svijesti u psihičkom i socijalnom kontekstu, trajna je preokupacija autoričina umjetničkog djelovanja. Poseban segment u okviru tih istraživanja čine radovi /projekti sa snovima kao osnovnim konstruktivnim i motivirajućim sadržajem, čija je namjera problematizirati percepciju stvarnosti u odnosima svjesno-nesvjesno. 

EKOLOGIJA SVIJESTI I PODSVIJESTI
— povodom izložbe Anima animalis Kate Mijatović

"i kunem ti se / kako mi je slijepac u snu pričao / da ponekad sasvim jasno / vidi Ezekijelova kola / kako u gorućim komadima / tu pred njegove noge / padaju s usijanoga neba / i taj ga bljesak / oslijepi uvijek iznova i iznova / kao što mene i tebe / na kraju dana i izmaku ljeta / uvijek pomalo gane ta ista pustolina / ta ista nigdina / između noža i gugutke"

Delimir Rešicki, Ezekijelova kola (1999.)

Voda, voda posvuda. Bila je to prva misao koja mi se javila prilikom izvornog susreta s radovima Kate Mijatović, s videom Baranja bus (2009.) te dokumentacijom ambijentalne instalacije i performansa Bus Kneževo―Osijek (2010.). Struktura oba rada prvenstveno utjelovljuje meni blisko stanje permanentnog kretanja, kružnog putovanja u stalnoj petlji, pomoću čega se uvijek iznova i iznova istražuje specifični, prepoznatljivi krajolik, važan za intimni imaginarij određene osobe, i točke u kojima se ona ili on povezuju s kolektivnim. Svakim sljedećim ponavljanjem putovanja i gledanja, odnosno viđenja, prizori materijalne stvarnosti se zamagljuju, a spirala petlje vrti se oko svoje osi sve dublje i dublje, ostavljajući za sobom uzročno-posljedične veze svijeta riječi i stvari, prodirući do primordijalnog, nesvjesnog, na individualnoj i kolektivnoj razini. Za Katu Mijatović, točke u kojima se njeno biće spaja s velikom rijekom-vrtlogom nesvjesnih strujanja ne samo čovječanstva, nego i čitavog prirodnog okoliša koji ju okružuje, jesu rodna Baranja, bliske joj tvari poput vode, soli, perja, ugljena i dr. što služe kao transmiteri između materijalne stvarnosti i realnosti snova, kao konkretni mostovi između svjesnog-racionalnog i nesvjesnog-intuitivnog. U radovima koji su me dotakli, nastalima neposredno prije nego što je umjetnica (zahvaljujući produkcijskim mogućnostima ostvarenima zbog predstavljanja Hrvatske na Venecijanskom bijenalu 2013. (kustos: Branko Francheschi)) uspostavila svoj online Arhiv snova (arhivsnova.hr — baza od više tisuća snova koja svakog/u posjetitelja/icu poziva da sam/a pohrani svoje snove), transmiter između svjesnog i nesvjesnog je voda što se skuplja među dva stakla u prozoru autobusa, gdje ambijent-performans elektronskoj slici projiciranoj na bijelom zidu izložbenog prostora dodaje novi sloj vlaženja vodom pomoću široke četke, što video još doslovnije, ali i poticajnije, preobražava u prozor prema nesvjesnom (potrebno je samo spomenuti kako je riječ o dva slična, ali drugačija video-rada koji bilježe različite autobusne rute Baranjom, odnosno od baranjskog Kneževa (gdje je umjetnica odrasla) do Osijeka gdje je studirala, nerijetko boravila, a sada, evo, ponovo izlaže u Galeriji Kazamat). U razgovoru s povjesničarkom umjetnosti, lik. kritičarkom i radijskom urednicom Ružicom Šimunović, objavljenom u njenoj knjizi Tijelo u dijalogu — ženske performativne prakse u Hrvatskoj (HS AICA i Durieux, Zagreb 2016.), Kata Mijatović uočene točke sama povezuje u koherentan svjetonazor koji izražava, usudio bih se reći, njenu otvorenost 'podzemnim vodama' u metaforičkom smislu, tj. tokovima koji nas vežu za prirodu i njene elemente te druga živa bića na načine kakvih smo danas posve rijetko svjesni: "Prividna potopljenost pejzaža koju je slučaj učinio vidljivom, daleka je asocijacija na pradomovinu, Panonsko more od kojeg su još ostala močvarna tla u Baranji. Tu je prisutna i opreka mokro/suho koja se pojavljuje i u ostalim mojim radovima, kao razdjelnik dvojnosti nesvjesno/svjesno."

Usprkos trenutnom prepoznavanju u umjetničinim središnjim temama te izražajnim pristupima, naknadno sam shvatio da se s ovim radovima nisam mogao potpuno poistovjetiti niti ih sasvim razumjeti prije nego što ujesen 2019., spletom okolnosti, nisam napokon, dvaput unutar kratkog vremenskog razmaka, posjetio Osijek, a pri drugom putu malko zagrebao i Baranju, tek toliko da donekle osjetim kraj sjeveroistočno od Drave i po prvi put kušam pravi fiš-paprikaš, ljut da boli. Triput sam putovao vlakom od Zagreba do Osijeka te drugi put natrag autom, i dok je na putu tamo kiša obilno polijevala prozore kao u Katinim video-odrazima, brišući granicu između neba i zemlje na način posve različit od primorskog, tamnom monotonijom oblačne ravnice koja putnike/ice privlači sasvim osobitom, gotovo ugodnom melankolijom povratka žilama zemlje, putujući autom nazad u Zagreb suočili smo se s potpuno vedrim sumračnim nebom, koje je nesebično spaljivalo beskonačna polja spektrom boja što su Sunce na zalasku učinile onim Ezekijelovim kolima iz pjesme Rešickog, kakva su u gorućim komadima padala iz egzosfere, osvjetljavajući nam put. Izraziti kontrasti duž jedne te iste zemaljske crte meni su predočili intenzitet doživljaja toga kraja, koji zbog svoje naizgledne jednoličnosti posjeduje iznimno meditativne karakteristike, a nije nikakva tajna da je meditiranje jedan od najprikladnijih puteva prema nesvjesnom. Na tom tragu, put do srca domaćeg istoka postao je put do podsvijesti.
Namjerno sam istaknuo ta dva starija umjetničina rada, ne samo zbog eksplicitne povezanosti s lokacijom aktualnog izlaganja, već ponajprije zato što možda više nego neki drugi naglašavaju veze njenog sadržajnog korpusa s prirodnim okolišem, koje se ovom prilikom proširuju te su u fokusu prikupljeni tuđi snovi u kojima životinje imaju središnju ulogu, kao likovi i kao simboli ― otuda i naziv izložbe, Anima animalis. U teoriji kolektivnog nesvjesnog Carla Gustava Junga, anima za muškarce predstavlja podsvjesni ženski arhetip koji im je inherentan neovisno o spolu (animus jest isto, samo obrnuto, za žene), te pored više stupnjeva razvoja intuitivne emotivne inteligencije neophodne za zdrave odnose sa suprotnim spolom, također utjelovljuje kreativne snage pojedinca te formom i trenutkom svoga pojavljivanja u snovima odražava nivo napretka individualca na putu ispunjenja njegovih stvaralačkih i spiritualnih potencijala. Ipak, u kontekstu novog rada i postava Kate Mijatović pojam je upotrebljen u igri riječima koja, naravno, ističe čovjekovu dubinsku povezanost sa životinjskim svijetom gdje, uostalom, i sam potpuno pripada, a umjetnica kaže da se na apostrofiranje veze između ljudi i životinja putem zapisa snova dala zbog toga što je uočila kako su se u novije vrijeme snovi sa životinjama u Arhivu snova počeli pojavljivati češće nego prije, interpretirajući tu pojavu pretpostavkom da tekuća planetarna kriza, za koju se može reći da je prije svega ekološka, potencira krik kidanja spona između otuđenog čovjeka i njegovih instinktivnih rođaka, koji ima svoj globalni odjek u nesvjesnom, u snovima, uz nadu da ga je i dalje moguće prekinuti. Kao i do sada u umjetničinim radovima koji koriste materijal iz Arhiva snova, snovi drugih nipošto nisu tumačeni jednostrano, niti u još jednoj distinktivnoj ambijentalnoj instalaciji ima išta od simplificirane animalističke simbolike, već je posrijedi suptilno orkestriranje prostora Galerije Kazamat spojem otisnutih zapisa snova-objekata i projekcije koja prostor transformira do beskraja, te minucioznog osvjetljenja i zvuka što komplementarno s tekstom upotpunjuje prisutnost životinja kao putokaza za sanjanje. Uopće, pa i u ovom, novom slučaju, ambijenti Kate Mijatović, inspirirani snovima ne samo sadržajno nego i strukturno ― uvijek otvorenih formi, koje koliko toga asocijativno upijaju, toliko i dalje odašilju ― funkcioniraju, rekao bih, kao stanice za sanjanje, poput čvorišta gdje su gusti slojevi nesvjesnog napregnutiji, koncentriraniji nego drugdje, te još frekventnije nego inače titraju oko posjetitelja/ica, navodeći ih na prepuštanje pojačanim valovima podsvijesti. Nastavljajući se na tu svrhu, umjetnički rad Kate Mijatović sa snovima i podsvješću, pogotovo kad je posrijedi aktualni rad izrazito univerzalnog, holističkog, čak i, dakle, ekološki senzibilnog sadržaja, može se nesumnjivo opisati i kao iscjeliteljski. Ekologija svijesti i podsvijesti ― to je, zaista, humanistički credo umjetničinog dugogodišnjeg djelovanja: usklađivanje narušene ravnoteže psiholoških i prirodnih sila najjednostavnijom, najsponatnijom mogućom metodom, otvaranjem vrata prema potpunoj slobodi snova.

Bojan Krištofić