Medij(i) u fokusu

Ovogodišnja izložba članova HDLU-a Istok posvećena je području multimedije. Cjelina izloženih djela te odnos prema zadanome medijskom okviru i ovoga puta pokazuje koliko se ekstenzivno pojam multimedije u vizualnim umjetnostima može tumačiti. Naviknuti smo multimedijom nazivati prvenstveno djela realizirana u ključu novomedijskog izričaja, dakle u svim medijima koji izmiču tradicionalnoj podijeli na slikarstvo, kiparstvo, grafiku i arhitekturu. Ovakvo je određenje pak prilično pojednostavljeno budući da uz fenomen multimedije vezujemo i brojne druge inačice više medijskoga izražavanja. Mixed media, intermedija, intramedija ili transmedija samo su neki od izraza u kojima se naglašava medijska isprepletenost cjeline te ističe kompleksnija struktura umjetničkoga djela. Međutim, navedena isprepletenost većeg broja medija može biti anticipativno uključena u strukturni okvir djela, ali isto tako do te prožetosti može doći post festum. U valorizacijskom su smislu oba pristupa smještena na istu kvalitativnu razinu, premda unaprijed predodređena višemedijska komponenta – ona anticipativna – umjetničkom djelu daje veću razinu samodostatnosti. Unutar okvira izložbe koja je pred nama podjednako se osjećaju oba pristupa dajući pojmu multimedije disperzivan prizvuk što kod promatrača pripremljenog za čisti multimedijalni spektakl može izazvati određenu pojmovnu nedoumicu ili mu pomrsiti očekivani dojma onoga što izložba nudi. Postojanje takvoga osjećaja je opravdano budući da u slučaju ove izložbe većim dijelom možemo govoriti o multimedijalnoj cjelini, nego li o multimedijalnom karakteru samih djela koja se izložena. No, krenimo redom!

Analizom cjeline, uočava se dominacija slikarskoga medija. Atila Adam, Josip Kanis, Saša Sermek i Andrej Tomić predstavljaju se klasičnim slikarstvom. Međutim, gledajući Sermekovo djelo vidi se kako je ono rezultat multimedijalnoga promišljanja slike te da je kultni lik Barbie deriviran iz vizualizacije pikselne strukture algoritamskoga polja povezanog s fenomenom digitalne umjetnosti. Sermek, kao i Adam, sliku dodatno povezuje sa zvukom unoseći u strukturu djela utemeljenog na klasičnom mediju element višemedijalnosti. Za razliku od njih, Kanis i Tomić ostaju dosljedni tradicionalnoj slici bez pokušaja prodora u njezino prošireno područja. Dublje slikarsko zadiranje u multimedijalnost napravila je Doris Despot. Ona preko naslikanih slika ljudi preuzetih sa stranice Pexel ili s fotografija iz svakodnevice s pomoću grafoskopa projicira etno uzorak problematizirajući tako fenomen nacionalnosti i njegovu opravdanost u kulturi globalnoga sela kojom dominira www. Slikovnicom Kraljević Noa i Maja Zdelar Kovač zalazi u područje multimedijske umjetnosti. U osnovi njezina umjetničkog pristupa je digitalni crtež koji je po svojim bitnim osobinama uključen u novomedijski okvir što u sebi sadrži dovoljno razloga da ovu formu istrgnemo iz klasične medijske podjele i pomaknemo prema onoj s  prefiksom multi-. Marija Škrobo Arambašić prezentira rad složene strukture sastavljen od devet segmenata koji prikazuju biljke iz njezina okruženja. Višemedijska cjelina Biljke temelji se na medijima crteža, slike, grafike i fotografije te pokazuje da pojam multimedijalnosti obitava ne toliko u pojedinim dijelovima cjeline, nego u cjelini samoj što je najbliže logici na kojoj se temelji i koncepcijsko promišljanje ove izložbe. Kiparsko polazište zadržano je kod Dejana Durakovića i Vlatke Škoro. Durakovićev Limun klasično je skulpturalno ostvarenje u kojem autor slijedi svoju čvrsto uspostavljenu poetiku, dok Škoro nadilazi sferu čistoga kiparstva. Cjelina Skulptura u kontekstu umjetne inteligencija/Stvarnost vs. virtualnost isprepliće poliestersku skulpturu ronioca, njezin elektromehanički prototip te računalni 3D model iste skulpture u umanjenoj veličini. Srž Škorina djela podjednako uključuje tradicionalni i multimedijalni aspekt stvaralaštva što njezinu djelu daje uravnoteženi odnos između adoracije klasičnoga zanatskog pristupa umjetničkom oblikovanju i korištenja novih tehnologijskih alata i medija. Najdosljedniji u uobičajenom shvaćanju pojma multimedijalnoga djela otišli su Andrea Knezović, Tamara Sekulić i Vinko Vidmar. U video performansu Mirror Knezović se prikazuje u autovizažističkom procesu inspiriranom make up tutorijalima s brojnih društvenih mreža. Prilikom nanošenja šminke ona se ne služi ogledalom, nego je usmjerena prema objektivu kamere čime se distancirani odnos alijeniranoga subjekta i promatrača prevodi u neposredni komunikacijski okvir. Saturation/Zasićenost Tamare Sekulić dvodijelna je cjelina sastavljena od objekta i video zapisa provučenoga kroz glitch filter, a rezultat je toga procesa distorzirana slika ekrana. Sekulić karakteristikama glitcha aludira na suvremeni destruktivni odnos čovjeka prema okolišu u kojem živimo. Vidmarova Potpuna odgovornost također spaja klasično shvaćenu objektnost umjetničkoga djela predstavljenu starim automobilskim vratima te video performans kao drugi dio rada. Polazište je njegova djela disonantnost komunikacije u javnom prostoru što uobičajeno dovodi do epistemološkoga šuma i nerazumijevanja situacije.

Iz svega je vidljivo da se cjelina izložbe na različite načine odnosi prema fenomenu multimedije. Jasno je kako se ne radi o zbiru isključivo multimedijalnih djela, premda ona dominiraju, ali potpuni dojam totaliteta u sebi nesumnjivo nosi odraz višemedijalnoga izložbenog sklopa. S druge strane treba istaknuti kako je cilj ove izložbene manifestacije prije svega predstavljanje aktualne umjetničke produkcije članova HDLU-a Istok, dok je uže medijsko određenje karaktera izložbe tek putokaz k oblikovanju izložbene koncepcije koja ne mora baš uvijek biti u potpunosti dosljedno i školski strukturirana, kao što to nije ni u ovom slučaju.

Igor Loinjak