Uslijed neobično okrutnih prirodnih strahota nerijetko govorimo o starozavjetnim pošastima kako bismo što vjernije oslikali silovita ranjavanja koja Zemlja trpi kao posljedicu ljudske neodgovornosti. Narativ o posljednjim vremenima dodatno se naglašava kada osvijestimo prisutnost rata na kontinentu na kojem živimo. Traume na površinama i u dubinama naše planete kao i one koje se zakopavaju u našu kolektivnu svijest u prirodi i društvu prisutni su odvajkada. Reakcije umjetnika na te (ne)prirodne pojave posebno se ističu među umjetnicima koji su stasali uz sveprisutan diskurs o klimatskim promjenama.

Izložba Manuele Pauk, Mije Matijević Akrap i Ane Ratković Sobota ujedinjuje radove generacijski bliskih umjetnica koje posežu za vrlo raznolikim kiparskim i slikarskim materijalima, tehnikama i izričajima u kojima osuvremenjuju teme iz širokog spektra prirode i društva. Svojim radovima na različite načine uobličuju vlastitu brigu kao i moguća rješenja za izazove sredine i vremena u kojima živimo. Ratković Sobota i Pauk pri tome biraju teme koje se odnose na ugrožene vodene ekosustave, a Matijević Akrap ponire u sustav ljudskih sjećanja kako bi iz njih izronila vlastite reinterpretacije univerzalnih strahova.

Temu šuma i jezera Ratković Sobota iz ciklusa u ciklus nadopunjuje novim preokupacijama. U najnovijim radovima umjetnica se usredotočila na Plitvička jezera koja prikazuje slikajući ih voskom na platnu (tehnika batika). Dojam slobodno lebdećih platana na prvi pogled priziva u svijest srednjovjekovne tapiserije. Ipak, minuciozni detalji tapiserija posve su oprečni Aninom pojednostavnjenom likovnom govorom. Promatrajući fotografije Plitvičkih jezera s početka prošlog stoljeća umjetnica rastočenim, nježnim formama naglašava autentičnu magiju ovog prirodnog fenomena oslikavajući netaknuti rajski pejzaž. Harmoničnost atmosfere postiže uporabom dviju boja i njihovih nijansi kojima ističe mekane ali jasne konture u maniri podatnosti linoreza. Ovakvim pristupom Ratković Sobota odstranjuje iz odabranog krajolika posljedice masovnog turizma poput odumiranja ekosustava i ubrzanog propadanja sadrenih barijera. Suptilna prozračnost tehnike batik čine ove objekte gotovo bestežinskima u prostoru u kojem smo pozvani promatrati ih s obje strane.

Manuela Pauk svojim radom također poziva na promišljanje o ekološkim krizama koje prijete našim najvećim prirodnim bogatstvima. Usmjerena na vodeni ekosustav kiparica Pauk prostornom instalacijom „Život pod velikim pritiskom“ izrađenom od 50-ak skulptura morskih puževa na vizualno privlačan, razigran način progovara o životinjama koji žive u koraljima, a koji su među najugroženijima u morskom ekosustavu. Pauk skulpture oblikuje u terakoti tvoreći niz skulptura koje potom boja engobama i fluorescentnim bojama te ih kao mobil postavlja da vise u prostoru. Promatrač tako pluta ispod njih istovremeno se diveći njihovoj živahnosti i strepeći od njihove nevidljive moći skrivene u jarkim bojama. Manuelin podzemni svijeta promatra se iz dviju perspektiva: kroz oči čovjeka koji otkriva nikad viđeni krajobraz, ali i kroz oči jednog od puževa koji iz neslućenih dubina vrlo vjerojatno priželjkuje da čovjek nikad nije kročio u njih. Za promjenu perspektive nužan je i ključan element svjetla. Ritam kojim se izmjenjuju plavo i bijelo svjetlo daje instalaciji dinamiku gibanja i prolaznosti.

Mia Matijević Akrap u svom radu „Studije sjećanja“ nastavlja istraživati univerzalnost sjećanja iz prošlosti djetinjstva potpunih stranaca koje umjetnica susreće na svojim putovanjima i umjetničkim rezidencijama. Razgovarajući s nepoznatim ljudima umjetnica saznaje fragmente događaja iz njihove prošlosti koja se često verbaliziraju kroz potpunu distorziju tih sjećanja - traume se s vremenom i pod utjecajem raznih faktora pretvaraju u romantične i sladunjave događaje. Da bi uspjela u namjeri sakupljanja tuđih sjećanja i njihova prikazivanja stvorila je osobnu formu popularnog self-helpa: ciklus keramičkih urni koje služe za pohranu odbačenih sjećanja i prošlih događaja, a danas su samo fragmentirane slike ili zagušujući osjećaj koji se ne može definirati.

Slikarica memoriju preobražava u prepoznatljivi simbol u kojem se sudaraju sjećanja i snovi prošlosti. Koristeći postupke karakteristične za postmodernu u kojoj se slijevaju elementi najrazličitijih umjetničkih razdoblja Mia određene reminiscencije na renesansu i antiku koristi kao filtere kroz koji provlači teške teme poopćujući tako tuđa sjećanja. Pri tom djelomično briše kulturološke različitosti te stvara arhetipske priče u kojima se lako prepoznati.

Izlažući u jednom izložbenom prostoru ova tri rada naglašava se njihova sceničnost kao odraz vibrantnosti likovne scene na kojoj stvaraju tri odabrane umjetnice. Vedrina njihovih izričaja stoji u kontrastu s težinom tema koje artikuliraju kroz nedvosmislene poruke.

 

Anita Ruso Brečić

 

 

BIOGRAFIJE UMJETNICA:

 

ANA RATKOVIĆ SOBOTA (Zagreb, 1988.) diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Matka Vekića. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Recentno je izlagala na samostalnoj izložbi Jezera (2022.) u Studiju Moderne galerije Josip Račić u Zagrebu te skupnoj izložbi Kako gledati Prirode? – Umjetnost i kapitalocen (2023.) u Galeriji Prsten Meštrovićeva paviljona. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU) i Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU). Živi i radi u Zagrebu.

MIA MATIJEVIĆ AKRAP (1995., Požega) diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2020. Izlagala je na četiri samostalne izložbe(Galerija Kras, Galerija Šira, Bunker, Lauba) i brojnim skupnim izložbama (36. Salon mladih, 2022.; 6. bijenale slikarstva, 2021.; Matrice: botanika, 2021; 16. erste fragmenti, 2020.; Venientes u sklopu 35. salona mladih, 2020; 8. triennale akvarela, 2019...), sudjelovala je na tri rezidencijalna programa (Francuska, Njemačka, Litva) i Erasmus+ stručnoj praksi (Njemačka). Dobitnica je četiri Rektorove nagrade, dvije pohvale Akademije likovnih umjetnosti, nagrade „Kolekcionar umjetniku“ na 36. Salonu mladih, nagrade publike na projektu Erste fragmenti i dvije Sveučilišne stipendije za darovite studente. Živi i radi u Zagrebu.

MANUELA PAUK rođena je 1994. godine u Zagrebu, a odrasla je u Šibeniku. 2018. godine je diplomirala Kiparstvo na ALU u Zagrebu. U svom radu kroz skulpture i instalacije istražuje odnos civilizacije i prirode.
Autorica je pet umjetničkih ciklusa koje je predstavila na samostalnim izložbama Život pod velikim pritiskom u Galeriji Šira u Zagrebu (2022.), Žabe u Galeriji sv. Krševana u Šibeniku (s Tarom Beatom Racz, 2021.), Stari svijet u Galeriji Nest u Zagrebu (2020.), Kroj za kornjaču u Memorijalnoj zbirci Jozo Kljaković u Zagrebu (2020.), Ludički juriš u Galeriji Matice Hrvatske u Zagrebu (2019.) i Galeriji sv. Krševana u Šibeniku (2018.) i Muze u Knjižnici Marije Jurić Zagorke u Zagrebu (2018.).
Bitnije skupne izložbe na kojima je izlagala su Trijenale kiparstva u Zagrebu (2022.), Bijenale keramike u Aveiru, Portugalu (2021.), Salon mladih, izložba Situacija u Galeriji Forum u Zagrebu (2020.), 90 days lockdown u Luxelakes galeriji u Chengdu, Kini (2020.), Narudžba je naša umjetnost u Garaži Kamba u Zagrebu (2019.) i 40. Splitski salon u Splitu (2018.), gdje je bila među pet finalista za nagradu salona. Također je bila među pet finalista nagrade za mlade umjetnike Zlatna lubenica (2022.).
Drugi bitniji projekti su joj projekt Plastic sea turtle gdje je mentorirala studente Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u produkciji skulpture kornjače od morskog otpada i izlaganje u sklopu festivala Okolo sa instalacijom u javnom prostoru „Zastor se podiže“.
Radovi joj se nalaze u kolekcijama Grada Aveira u Portugalu i Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu.