O IZLOŽBI:

Romanticomachia? Svakako, ukoliko se traži nepoznato. /K tome, u srcu tame poznatoga/. Oduvijek su autori tražili , ali je potraga romantičara 19. stoljeća bila početkom jedne tragalačke ere koja traje i do danas. Ujedno je krajem epohe romantizma iznova stasala  linija manirizma, kakvog u osnovnim principima slutimo iz aleksandrijskog doba helenizma, i potom  prisutnog u doba renesanse . Danas manirizam živi kao dionizijsko krilo permanentnog para : apolonijsko – dionizijsko, tj.  klasično spram romantičnog. Konceptualizam , pogotovo europski romantični konceptualizam naspram američkog analitičkog,  okvir je početka ali i trajanja umjetničke prakse autora V.M. , predpjesnika, predslikara i predfotografa. Njegova vokacija poezije našla je izlaz u proširenju poezije u likovno,( kao što postoji proširenje  poezije u muziku , pa u teatar). Naime uzmak ispred označava osnovno obilježje poetike a to je 1. Uvjetni prostor za etiku u kontrastu s kreativnim trenutkom estetike, 2. Uzmak, izbjegavanje klasičnih identiteta književnika ili slikara, s naglaskom na tranzitivnosti cijelog umjetničkog poduhvata, 3. Igra s ulogama materijala, alata, djela, dokumentacije , elemenata koji imaju svoja automatska stereotipna mjesta u procesu kreacije , 4. I bitno obilježje  ove poetike pripremanja jest jasno inzistiranje na razlici i hijerarhiji pojma kreativnosti i svjedočenja. Još je dadaist Hugo Ball  kreativni moment označio kao sekundarni u odnosu na element svjedoka, svjedočenja kao vrhunske manifestacije svijesti (koja je spoznala). Stoga se može zaključiti : jest, nepoznat je takav slučaj,  ali su postulati, težnje i nagnuća oduvijek i stalno prisutni u erosu umjetnosti. Sublimacija i simbolizacija u umjetnosti krije tajnu mudre slobode, (omeđene slobode) koju praksa umjetnosti pro-nosi.

Pripremanje za umjetnost pokriva takva htijenje i traženja , te određene naglaske i prioritete u  prezentiranju.Dapače, sve je u naglasicima, oni su recimo tako : novi. Ukratko, evo konteksta koji pomaže , ma koliko pretenciozan bio. Čitatelji/gledatelji će znati naslutiti poantu pošto živimo u doba maksimalnog korespondiranja iz druge ruke. U Japanu je poznati ritual pripremanja čaja, u Kini poznat  je  obred  pripremanja slikarskog pribora prije čina slikanja. Eto u tom duhu bi trebalo primiti Pripremanje za umjetnost , s time da su naglasci slični ali neočekivani i stoga groteskni, pošto prizivaju nepoznato – samu svijest o trenucima koji probijaju granice svijesti zalazeći u Cjelinu.

Dakako, da se iza tih naglasaka krije ambicija podučavanja. Kao da se izvodi Tečaj iz realnosti, baš pomoću onih elemenata koji nadilaze uobičajen pojam realnog.  Ukratko : ne nudi se sadržaj , kao autonomna priča nego naglasak je na uprizorenju automatskog, podrazumijevajućem, sporednog, onog s čime se ne računa, pošto su to sredstva, u stvaranju umjetničke istine. A možda rubne stvari govore dovoljno bitno o središtu , tim više što izbjegnu  konkurentnu masu metaforičkog. Činjenice i prisutnosti alata, materijala, tobože prije alkemijskog momenta transmutacije u umjetničko djelo paradigmatičan je primjer manirističkog pomaka, pretjerivanja i tautoloških igara.

Sadržaj je proizveden, no drukčiji je ; materijali , alati svjedoče i svoju prisutnost,sadržaj  i sudjeluju u stvaranju drugog uobičajenog sadržaja. Dvostruka je uloga imanentna rekvizitima i repertoaru manirističkog postupanja. Reklo bi se za onu benevolentnu publiku: sve je poučljivo. Pa dalje, sve doprinosi buđenju. To je ezoterična tendencija prisutna od prvih trenutaka historijskih avangardi.

Radovi koji korespondiraju s uobičajenim redoslijedom i manirom čine vanjsku granicu ove izlagačke priče. Upravo maniristički duh dopušta isključivanja i koegzistenciju različitim manira jednog autora.

Sjećam se jedne izreke iz starog Rima koja izgleda važi i sada : Libertati viam facere . Utoliko umjetnost nije tek estetska proizvodnja već višedimenzionalna etička zavrzlama. Sapienti sat.

Samostalna izložba uvijek je dobra prilika za prezentaciju autorove poetike, mada je to posao koji ne može biti završen. Osim toga tekst koji prati izloške najčešće je najslabija karika u lancu prezentacije. Naime, „Nijedan tekst ne može aludirati na načelo iluzije koje njime vlada“. (R. Girard).

Utoliko je to manifestacija manirističke manire , koja poruku čuva kao jezgru (badem). Multimedijalnost je u duhu vremena, minimalizam je u duhu vremena, odnosno ti aspekti prezentacije u konstantni kad se radi o umjetnosti Što se tiče duhovnog aspekta i duhovne vertikale, ono je prisutno u pojmovima svjedočenja i budnosti , te tranzitivnosti , koji su ranije spomenuti u tekstu. Autoru je stalo do tog ne-zaborava , jer je sklon ideji da je umjetnost dobro sredstvo ali loš cilj.

Podnaslov : Pripremanje za manirizam, očito ima funkciju ironijskog regulatora, koji se naslanja na glavno shvaćanje i inzistiranje na bitnosti pripremanja (za umjetnost). Paradoksalno,maniristički, priprema iznjedri umjetnost kao da nije svjesno, teoretski, konceptualistički određena.
 

Vlado  Martek