Izložba: cgk11_18, Vladimir Novak

Calendar69 bf4bc7235415b38c1bc8ef53678928b03dd2297c0025d04f47182dfc9afd1527 17.11.2018. Man42 ae1cb02a74a7536029db89d487ad480558c7066e2ea1ae54e2d0c9f502f76a7b
Large edbad626 6d2d 41b8 bda7 57b21b180a99

O IZLOŽBI:
Esej o trsci ili prilog razmatranju djela Vladimira Novaka

"Čovjek je samo trska, najslabije biće u prirodi; ali on je trska koja misli. Nije potrebno da se čitav svijet angažira da bi on bio uništen: dovoljna je samo trunka, samo kap vode da se čovjek ubije. Ali i onda kada ga svijet uništi, čovjek ostaje uzvišeniji od svog ubojice, jer on zna da umire i poznata mu je nadmoćnost koju svijet ima nad njim; a svijet, on o tome ništa ne zna."
(Blaise Pascal, Misli)

Činilo mi se zgodnim započeti tekst o djelima Vladimira Novaka upravo Pascalovom usporedbom čovjeka s trskom. Povlačeći paralelu između trske i čovjeka, francuski je filozof i matematičar uspostavio dihotomijski odnos između pretjerane krhkosti materije i nadmoćne snage misli. Trska čini materijalnu osnovu Novakovih izložaka, a bitna mu je jer se proučavanjem njezine upotrebe kroz povijest može uočiti kako i ovakav slabašan materijal mudrim načinom kombinacije s drugim materijalima – poput blata ili drveta – može postati osnovom za neku čvrstu i snažnu konstrukciju. Novakov se umjetnički svijet u ovim, ali i prijašnjim radovima, mora razumijevati i kroz iskustva koja je autor stekao za vrijeme studija krajobrazne arhitekture. Krajobrazni oblici koje priroda oblikuje mogu se ostaviti nedirnutima. Čovjek se u tom slučaju odriče bilo kakve intervencije u stvarnost prirode kakva je stvorena. S druge pak strane, iste te oblike čovjek može prilagođavati svojim zamislima. Takav oblik odnosa prema prirodi, koji uključuje kultiviranje zatečenoga stanja, jedan je od prvih pokazatelja kulture i predstavlja bitan temelj svake civilizacije. Novak u svojim djelima nastoji pomiriti odnos prirode i kulture pri čemu mu pomaže trska, a on kao „trska koja misli“, iskorištava primarnost materijala preuzetoga iz prirode dajući mu novi oblik kakav u prirodi ne nalazimo.
Novakova djela dijelom nastaju na tragu iskustava kakva su umjetnici šezdesetih godina razvijali kroz pokret siromašne umjetnosti u kojem se naglasak stavljao na primarnost i izvornost materijala koji je „siromašan“ jer je „izvoran“. Međutim, materijal i oblik kod Novaka tek su početak priče koju on gradi svojim izložbenim koncepcijama, a ta je priča fokusirana na „trsku koja misli“. Gledajući vlat stabljike trske pojedinačno kada je izdvojena iz gomile, može se uočiti njezina lomljivost i krhkost. Međutim, spajanjem velikoga broja pojedinačne trske u cjelinu, odnosno snop, dobiva se forma koja je prilično čvrsta te čini upravo opreku (ne)snazi pojedinačne vlati trske. Ovom su se usporedbom poslužili i talijanski fašisti čiji naziv, etimološki gledano, dolazi od talijanske riječi fascio što znači svežanj, snop, a slikovita je usporedbe trebala ukazati kako i krhke jedinke uključene u svežanj postaju snažna i moćna cjelina. U Novakovim djelima oblici oblikovani od trske izražavaju snagu organskoga materijala. Ta se snaga u kontekstu izložbenoga prostora stavlja u korelaciju s posjetiteljima koji su kao pojedinačne jedinke već samim posjetom izložbe uključeni u dijalog između organske i mentalne sfere u kojem „trska koja misli“ gleda trsku te time zatvara naznačeni perceptivni krug. Kada se pojedinačan posjetitelje nađe okružen gomilom sebi istih jedinki, primjerice na stručnom vodstvu kroz izložbu, odnos između posjetitelja i djela se mijenja jer sada na obje strane imamo svežanj; organski i društveni. Nalazeći se u različitim pozicijama – bilo kao pojedinac bilo kao dio grupe – posjetitelju se šire značenjske mogućnosti koje je u djelo upisao autor. Prostor galerije postaje svojevrsni inkubator u kojem izložak i posjetitelj bivaju izmješteni iz svog svakodnevnog okruženja čime organičnost materijala i misaono dohvaćanje istoga postaju platformom otvorenom za semantičku igru i produbljivanje značenja koja su implicitno upisana u rad, ali ih nije moguće odmah dokučiti.
U Novakovom je slučaju bitno ukazati na autorovu svijest koju ima kada promišlja način izlaganja svojih djela. On djela uvijek uključuje u dijalog s prostorom što se zorno moglo vidjeti na izložbama koje je imao u Francuskom paviljonu i Galeriji SC u Zagrebu. U prostoru se Galerije Kazamat stvorila sretna situacija u kojoj su nedostaci prostora zapravo postali prednosti koje umjetnik nije propustio uključiti u izložbenu koncepciju. Pojačana vlažnost galerijskoga prostora stvorila je podneblje nalik onom u kojem je korištena trska bila prije no što ju je Novak uzeo iz prirode. Močvarnost osječke, a samim time i kazamatske atmosfere smještene u rijeku Dravu, izmještenom materijalu vraća jedan dio prirodnosti koju je fizičkim premještanjem u prostor galerije trska izgubila. Na taj je način skulpturalna forma zadobila instalacijski i ambijentalni karakter.
Novakova nam trska progovara o nama samima, o prirodnoj ili pak umjetnoj sredini u kojoj preživljavamo obdareni darom mišljenja. Dar je to kojim i prirodnu i umjetnu sredinu možemo mijenjati oblikujući mentalne krajobraze stvarnosti u kojima možda ne vrijede pravila koja su upisana u arhetipski zapis prirode, ali su na snazi ona pravila koja smo sami oblikovali dok nas je poput trske uz obalu rijeke valjao vjetar misaonih podražaja. (I.L.)

➤ O AUTORU:
Vladimir Novak (1987.) diplomirao je kiparstvo 2017. godine na ALU u Zagrebu. Dobitnik je nagrade Goranske kiparske radionice Lokve na 13. trijenalu hrvatskog kiparstva 2018. godine, HPB Grand Prix na 34. Salonu mladih - Panoptikon 2018. godine, te Rektorove nagrade za samostalni projekt 2015. godine. Izlagao je na više skupnih i nekoliko samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Radovi mu se nalaze u Fundusu ALU u Zagrebu i Galerije Antuna Augustinčica u Klanjcu, privatnim kolekcijama te kao javne plastike u Vrsaru i Bjelovaru. Od 2017. godine član je HDLU. Živi i radi u Zagrebu, gdje trenutno predaje u Školi primjenjene umjetnosti i dizajna.