Slikovito govoreći, povijest ilustracije svega je nekoliko dana kraća od povijesti pisma. Čovjek je, naime, oduvijek osjećao kako su slika i tekst dva kompatibilna medija. Unatoč tome što progovaraju drugim jezikom, skladnost prožimanja ovih dvaju medija nebrojeno je puta bila poticaj za oblikovanjem ilustriranih tekstova s ciljem dodatnoga naglašavanja važnosti određenih poruka koje je trebalo komunicirati s ostatkom zajednice. Razvojem tiska dolazi do ekspanzije teksta, ali i slike da bi kasnije slika u drugoj polovici prošloga stoljeća počela odnositi sigurnu prevagu nad tekstom.
Temeljna je zadaća ilustracije vizualno interpretirati, dopuniti ili samo ukrasiti tekstualni predložak. U primjerima koji su pred nama zapravo se ni u jednom slučaju ne radi o doslovnom ilustriranju teksta u kojem bi ilustracija govorila isključivo o zapisu, nego se ona paralelno rađa i razvija zajedno s tekstom koji opisuje određene događaje ili impresije. U svojim je djelima Tea Jurišić ostala možda najbliže klasičnom pristupu ilustraciji pa se u kontekstu izložbe njezin rad može promatrati kao najčišći pristup ilustraciji, premda Bojan Mrđenović i Stipan Tadić s putopisom iz Grčke te Vice Tomasović sa svojim paleontološkim kreaturama ostaju isto tako čvrsto ukorijenjeni u mediju ilustracije shvaćenom u nešto proširenijem smislu.
Tea Jurišić polazi od elemenata popularne kulture, točnije od popularne glazbe inventivno oslikavajući stihove pjesama, svoj doživljaj tekstova i odnos prema njima. U ciklusu „Krivo shvaćeni stihovi“ umjetnica se oslanja na igru uočenih promjena u interpretaciji zvučnosti pojedinih riječi unutra stihova čime dolazi do paradoksalnih i nerijetko komičnih promjena u njihovoj semantici. Primjerice, naslov tradicijske pjesme „Sve ptičice iz gore“ postaje „Sve ptičice izgore“, „Hej dušo ko nam brani“ Petra Graše sada je „Hej dušo Konan brani“, a „Billie Jean“ Michaela Jacksona postaje „Bi li džin?“. Druga dva ciklusa strukturno su i idejno još snažnije povezana sa samim nazivima. „Rock and roll animals“ se sastoji od svega dva crteža tušem, a na njima su okupljeni brojni poznati psi iz tekstova rock grupa i glazbenika. Ako je pas čovjekov najbolji prijatelj, onda je dobra glazba najbolja čovjekova pratiteljica. Ovu je tezu moguće pratiti i na posljednjem izloženom ciklusu „Homage Tomu Waitsu“. Ovoga se puta Jurišić osvrće na diskografsku produkciju kantautora Toma Waitsa, a kao i kod prethodnog ciklusa, referira se na elemente animalnoga svijeta radeći imaginarne cover-e albuma kao što su „Swordfishtrombones“ (1983.), „Rain Dogs“ (1985.) ili „Mule Variations“ (1999.)
Bojan Mrđenović i Stipan Tadić radili su za vrijeme putovanja biciklima Grčkom brojne bilješke koje su kasnije postale osnovni materijal za ilustrirani putopis. „Tada bez jasnog cilja“, ističu autori, „počeli smo igrati vizualne igre između dva medija i okoliša u kojem se nalazimo.“ Intimne bilješke prostora naknadno su postale svojevrstan putopis prijatelja koji ni sa čim prethodno nije strukturno utvrđen i učvršćen što mu i daje pravu vrijednost. Čitav putopis obilježen je sinkronicitetom pogleda pomoću kojega se vješto spajaju Mrđenovićeve fotografije i Tadićevi crteži. Dokumentacija koja sažima i spaja jedno posve osobno putovanje i isto tako jedan posve osobni doživljaj Grčke postaje skladan, uravnotežen, slobodan, uvjerljiv i zabavan putopis. U pozadini ovoga putovanja osjeća se i težnja za otkrivanjem zemlje, kulture te navika stanovnika. Bojan i Stipan su cijelo vrijeme u ulozi skladno distanciranih promatrača koji ne žele mijenjati zatečeno i viđeno, nego će viđeno i zabilježeno tek ironično komentirati čime će putopis dobiti stripovsku dinamiku. Autori se ne propuštaju osvrnuti i na doživljaj Grčke kao kolijevke zapadnoga civilizacijskog kruga kojoj oni ne pristupaju kao što se to čini u brojnim televizijskim ili inim putopisima, nego tu kolijevku oslikavaju u svoj njezinoj životnosti s brojnim parafrazama uočene kič kulture koja se izrodila iz slavne povijesti, a koju karakterizira gomilanje antikiziranih statua i stupova na gotovo svakom koraku.
Posljednji je na ovoj izložbi Vice Tomasović koji inspiraciju za izloženi ciklus nalazi u temi stvaranja svijeta. Opća je tema u Tomasovićevoj režiji oslikana vrlo osobnim narativom pomoću kojeg autor oblikuje glavne niti svoga rada dajući ciklusu prepoznatljiv pečat iscrtan brojnim kreaturama koje su u Tomasovićevoj mašti prve počele napućivati naš planet. Koliko god ova mitologija bila osobna, utemeljena je na nekim alternativnim teorijama postanka svijeta. Brojne biljne životinje (Homoherbe) koje Tomasović slika predstavljaju, kako sam autor kaže, „teoretski model živoga bića koje je moglo postojati u zemaljskoj prošlosti, a iz kojega evolucijskim stablom nastaju suvremene biljke, životinje i na kraju ljudi.“ Iako bi se moglo pomisliti kako je polazište ovoga ciklusa nadrealizam i oslanjanje Tomasovića upravo na tu poetiku, pravo je izvorište zapravo pokušaj vizualizacije prvih trenutaka povijesti planeta. U sadržajnom se smislu, dakle, radi o potrazi za alternativnim teorijama postanka svijeta ex nihilo, dok se na formalnoj razini osjeća snažan utjecaj srednjovjekovnoga horror vacui-ja o čemu svjedoči umjetnik sam: „Oduvijek me je fasciniralo srednjovjekovno slikarstvo zbog fantastičnih tema, kolorita i pretrpanih kompozicija.“ Koliko god ovu temu promatrali okularima neke moguće znanstvene teorije, Tomasović je razrađuje na vrlo osoban način ilustrirajući tako jednu možda novu povijest svijeta i našega planeta.
Okupljeni oko teme ilustracije Tea Jurišić, dvojac Bojan Mrđenović i Stipan Tadić te Vice Tomasović predstavili su vrlo različite pristupe samoj ilustraciji koristeći njezine brojne izražajne mogućnosti. Zahvaljujući toj raznolikosti izložba je dobila i snažniju kvalitativnu dimenziju pokazujući s jedne strane zašto je ilustracija od samih početaka bila interesantan alat za prijenos informacija. S druge pak strane, posjetitelji na izložbi mogu vidjeti i praktične mogućnosti koje ilustracija nudi čime im svakako postaje jasnije zbog čega su vizualne poruke danas predominantne u odnosu na bilo koji drugi oblik komunikacije.

Igor Loinjak

Izložba je otvorena do srijede, 18. srpnja, a možete ju posjetiti za vrijeme radnog vremena Galerije Kazamat:
Srijeda, četvrtak i petak od 17:00 do 20:00 sati 
Subota i nedjelja od 10:00 do 13:00 sati

Ulaz na izložbu je slobodan.