Izložba: Ilustrirani tjednici i filmovi, Željko Kipke

U prostoru Galerije Kazamat će se u utorak, 11. travnja u 20 sati održati otvorenje izložbe „Ilustrirani tjednici i filmovi“, umjetnika Željka Kipke. Prije otvorenja, u 19 sati, održati će se razgovor s umjetnikom.

 

 

Za koncepciju i realizaciju desetminutnog filma Unyielding Look into the Future od presudnog je značenja bila bečko izdanje Wiener Film Revuea. Preciznije, šest brojeva tiskanih između 1950. i 1954. godine. Bez tog materijala ne bi bilo lažnog filmskog žurnala. Ne bi John Wayne i Nancy Olson »otišli« na premijeru jednog drugog filma pod nazivom Bulevar devet života u 12 figura i P. S iz 2012.

Netko će se pitati kako je moguće da je spomenuti hollywoodski par početkom pedesetih išao na premijeru naslova koji će biti realiziran tek u sljedećem stoljeću? Na velikom je ekranu sve moguće, pa čak i taj obrnuti tijek vremena. Kao što je moguća i filmska potraga za nepostojećim bu-levarom. A sve je krenulo od provokativne opaske Jeana Cocteaua na račun pasa i mačaka. Francuski pisac i redatelj izabrao je mačju stranu, uvjeren da ne »postoje policijske mace«. Njegova je opaska bila okidač. Pročitao sam je u nekom detektivskom romanu, nakon čega se otvorio niz tematski bliskih figura i scena. Najizazovnija među njima bila je ona s Parižankama na prvi dan Nove 1956. s licima maskiranim mačjim fizionomijama. Atraktivna je fotografija krasila prvu unutarnju stranicu bečkog tjednika Der Stern.

Na nedjeljno izdanje naišao sam u bečkoj prodavaonici starih novina. Njezini su vlasnici gajili posebnu sklonost prema filmu i sudbinama hollywoodskih starleta i glumaca. Tijekom moje potrage za nepostojećim Bulevarom 9 ži-vota vlasnici su napustili lokal u atraktivnoj ulici i zamijenili ga skučenim prostorom na rubu Beča. U intervalu između njihova dva najma pratio sam začudne mačje figure u Istanbulu i jednoj staretinarnici u užem središtu Trs-ta. U njoj sam pronašao prizore bez kojih slika neuhvatljivog bulevara ne bi bila potpuna. Ne bi bila toliko zagonetna da sam nekim višim slučajem izo-stavio naslovnice talijanskog tjednika INCOM Illustrata.

Riječ je o istoj staretinarnici (rigatteria) u kojoj sam znatno ranije, u kolovozu 2006. pronašao milanske mjesečnike Cinema Illustrazione iz prve polovine tridesetih. Oni su sudbinski – filmski – začinili istinitu priču o pro-metnoj nesreći u Istri koju sam medijski zgusnuo u samo devet minuta. Ni njezin naslov – Invisible Sculpture – nisam izmislio. Ponudio se tijekom re-kapitulacije nemilog događaja na cesti, slučajnog posjeta staretinarnici i teške tršćanske oluje. Filmska realizacija nije bila nešto posebno, ali je dodatno o-snažila moje zanimanje za medij pokretnih slika.

Na osnovu nasumično izabranih ilustracija iz pet različitih tiskovina, koje su kupljene u istom talijanskom dućanu u ljeto 2012., montirana je četiri-minutna šetnja po slikovitom materijalu s početka šezdesetih. Izabrane su (šezdesete) jer je njihova socijalna koža i danas jednako elastična i pro-vokativna. Filmska zavjera – Social Skin 60–62 – završava slikom djevojčice. Ona vuče kolica u kojima sjedi opasan leopard. Scena se može protumačiti futuristički u pogledu aktualnog veličanja djece i njihovih simbola u zapad-nim društvima. Zvijer u dječjim kolicima trenutno miruje i čeka na drama- tičan impuls. Fotografija djevojčice i njezine žive »igračke« spletom je okol-nosti zauzela prvo i završno mjesto u nizu filmskih permutacija.

U kratkom filmu u povodu 100-te obljetnice rođenja Orsona Wellesa ilustrirani su tjednici također utjecali na siže. Bez slikovitog materijala, primjerice Caryla Chessmana neposredno prije odlaska u plinsku komoru (u milanskim tjednicima Oggi i Gente iz 1960.), medijska bi obljetnica bila prikraćena za škakljive detalje, sudbine i magične veze. Orsonov putokaz je fikcija, eksperiment i dokument koji ne mari za okvire, medijske granice, povijesne istine, novinarsku etiku i slično. U njemu su sve sile i sadržaji bili usmjereni prema drugom katu Muzeja za umjetnost i obrt. Zagrebačka je institucija, spletom okolnosti, mjesecima odgađala snimanje djela svoje zbirke, važnog za taj medijski eksperiment. Kao da se nevidljivi Orson, ili njegov dvojnik, umiješao u hrvatski filmski slučaj. Doista, o tome bi se mogle napisati intrigantne priče.*

Slučaj Ilustrirani tjednici i filmovi krenuo je s pozivom za izlaganje u Osijeku i Subotici. Trebalo je, napokon, napraviti taj napor i popisati stare časopise. Dakle, mjesečnik Cinema Illustrazione (4 broja) pokriva Invisible Sculpture, tjednici Der Stern (5 brojeva), Münchener Illustrierte (1 broj), INCOM Illustrata (4 broja), Quick (2 broja) stoje iza naslova Bulevar 9 života u 12 figura i P. S., a tjednici ABC (1 broj), INCOM Illustrata (2 broja) i Oggi (2 broja) iza Social Skin 60–62, mjesečnik Wiener Film Revue (6 brojeva) inspirirao je Unyielding Look into the Future, dok su ilustrirani tjednici Cinema Nuovo (1 broj), Do-menica del Corriere (1 broj), Epoca (1 broj), Gente (5 brojeva), INCOM Illu-strata (3 broja) i Oggi (2 broja) poduprli Orsonov putokaz.

* Prvo je krajem 2014. skinut stalni postav suvremene umjetnosti na drugom katu zbog gos-tujuće izložbe iz Crne Gore. Potom je snimatelj (Boris Poljak) slomio nogu u prometnoj nesreći. Njegova zamjena (Tamara Cesarec) ishodila je vizu i otišla za Kanadu. U međuvremenu je u središnjem prostoru muzeja razvučena čipkasta instalacija koja je onemogućila snimanje na drugom katu. U ožujku 2015. nije skinuta, kako je planirano, nego će ostati sve do kraja kolovoza. U lipnju je prvi montažer (Fran Sokolić) otišao u Berlin na studij usavršavanja kolor korekcije koju je organizirala Njemačka akademija za film i televiziju. U srpnju je umjetnička savjetnica za eksperimentalni film Hrvatskog audiovizualnog centra odbila prijedlog financiranja projekta zbog njegova „kriptičnog i lokalnog karaktera“. Drugi montažer započeo je raditi u listopadu s oštećenom percepcijom lijevoga oka…

ŽELJKO KIPKE (Čakovec, 1953.) – slikar, pisac, povremeno djeluje u području filma. Diplomirao je slikarstvo na ALU u Zagrebu (1971.–1976.). Pohađao je Sli-karsku majstorsku radionicu u Zagrebu (1976.–1981.). U početku se bavi primar-nim i analitičkim slikarstvom, a od 1982. unosi ekspresivnost u svoja platna. Bio je član Radne zajednice umjetnika, neformalne skupine koja je djelovala u Galeriji Podroom i Galeriji proširenih medija u Zagrebu (1978.–1981.). U prvoj polovici osamdesetih snima kratke filmove u S8 formatu kojima dokumentira vlastite ak-cije u javnim prostorima. U New Yorku izlaže na skupnoj izložbi u Artists Space 1989. Tijekom 1991. boravi u Marseillesu gdje priređuje samostalnu izložbu. Predstavljao je Republiku Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu 1993., a dvije go-dine kasnije na Kairskom bijenalu. Piše eseje i kritike o eksperimentalnom filmu te likovnoj praksi u dnevnoj štampi i časopisima (Art magazin Kontura, Globus, Oris, Vijenac). Član je Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA) od 1997. i Hrvatskog društva filmskih kritičara (HDFK). Sudionik je Szeemannove autorske izložbe Blut & Honig – Zukunft ist am Balkan u Klosterneuburgu (Wien) 2003. Selektor je hrvatskog paviljona na 52. Venecijanskom bijenalu 2007. godine. U posljednje vrijeme snima kratke filmske priče temeljene na snovima i koinciden-cijama (Invisible Sculpture, 2006.; Niner Stretch, 2007.; Mali mačak i lav, 2008.; Nevidljive galerije, 2009; Nadzorna kamera, 2011; Unyielding Look into the Future, 2013.; Orsonov putokaz, 2015.; Botanički dnevnik, 2017.). Do sada mu je objavljeno devet knjiga – od zbirke teoretskih članaka i eseja o suvremenoj umjetnosti, zbir-ke kratkih priča do jednogodišnjeg dnevnika (Od veljače do veljače, Zagreb, 2005.), kataloga snova (Sei-khai-reich, Velika Gorica, 2006.) te knjige koincidencija (Figura 17 – Nebo može pričekati, Zagreb, 2007.). Živi u Zagrebu.

 

Izložba je otvorena do četvrtka, 23. travnja 2017. godine

 

Radno vrijeme Galerije Kazamat:

Srijeda, četvrtak i petak od 17:00 do 20:00 sati

Subota i nedjelja od 10:00 do 13:00 sati.