Domagoj Sušac: exTENZIJE, galerija mkc split

Tekst

Ono prvo što bi neiskusno, neupućeno oko prvog promatrača moglo vidjeti na izložbi radova Domagoja Sušca naslovljenoj s exTENZIJE je da se u njoj sve događa ne u prostoru, nego s prostorom. Ovdje su objekti u službi isticanja prostornih osobina na kojima se ne bazira svakodnevna percepcija, utemeljena na stalnostima, izvjesnostima, uvijek istim prostornim parametrima. Ako i ne možemo računati na vrijeme, jer je relativno, svoj ćemo zadnji oslonac zasnivati na prostoru koji je banalan, ponovljiv, uvijek isti. Pri tome se ne misli na mjenjivi sadržaj prostora, nego na njegovu „površinu“. Svijet danas izgleda drugačije nego prije pedeset godina, ali u okvirima okolnosne konstante. No likovne umjetnosti kao da poručuju: i prostor je relativan.

A što nas je počela učiti umjetnost, otkad je ovu ulogu preuzela od filozofije? Između ostaloga da i prostor teče, da se mijenja njegov oblik, da se on povećava, izdužuje, savija u petlje, isteže i sabija. Da je, ukratko, pravo pitanje ne bitak i vrijeme, nego bitak i prostor. Nešto kao kada je William Burroughs napisao kako bi bilo dobro zamisliti sliku svijeta kakvu vidi narkotizirana osoba, s time što je ovaj puta gledatelj posve čist od svake droge. Znači, ovi događaji s površinom mogli bi biti, po uzoru na Aristotelovo mišljenje mišljenja, nazvani površinom površine, momentom u kojemu se umjetnik više ne zadovoljava pukim izražavanjem „u prostoru“, nego se prihvatio ozbiljnog istraživanja prostora samoga. Radi se o prastaroj temi, o napetosti između znanja i iskustva: stekli smo tako veliko teorijsko znanje koje nam tvrdi kako na subatomskoj razini ne postoje nikakve izvjesnosti, dočim nas iskustvo konstantno izvještava o tvrdim perceptivnim zidovima, o stamenoj građi svijeta.

U ovakvim okolnostima Domagoj Sušac pojavljuje se sa svojim radovima koji su izraz zaokružene spoznaje o svijetu kao posljedice višegodišnjih propitivanja iskustva i povećavanja znanja. Pri tome je uspio ostaviti nepokidanom vezu, tijek koji postoji između ovih dvaju separatnih umskih odaja: pogledamo li njegovu „Košnicu“ možemo iščitati barem dvije autorove namjere, uz relativizam percepcije, a to je društvena kritika modernog načina stanovanja, poražavajućeg u skupnosti, kao i ove nakaradnije iz takvog životnog stila proizlazeće stvari, poput uniformnosti mišljenja, doživljaja, izraza. Sušcu je individualizacija prevažna a da mu ne bi bila i temom: negdje upravo oko sposobnosti da se svijet osjeti izvan zadane mehaničke matrice rađa se i potreba da se viđeno podijeli s drugima. Sve što je suhi raport lišen individualnosti nije vrijedno priopćavanja. A da bi se tako što moglo u čovjeku uopće i dogoditi potrebno se spustiti ispod površine, put za ovu dimenziju prikazan je fotografijom „Nulta točka“, gdje vidimo prazno, glomazno stubište koje ne obećava ništa osim spuštanja samoga. Ova askeza izraza karakteristična je za sve Suščeve radove s izložbe: tek svedenošću na najnužnije moguće je promatraču skrenuti pozornost na važne elemente. Upravo suprotno nadrealizmu s njegovim baroknim izražajnim sredstvima, ovdje imamo posla s geometrizmom ne kao s nečim s čime ćemo premjeriti prostor, nego kao s nečim čime ćemo ga dovesti u pitanje. Ono što je nadrealizam radio sadržaju, geometrizam radi formi: Sušac elemente svojih objekata rabi ne bi li još jednom propitao njihovu objektnost, on se bavi načinom funkcioniranja sna, a ne njegovim tajnim značenjem. Dakle, u istom onom smislu u kojem je nadrealizam stvar psihološkog postava, tako se geometrizam oslanja na duhovnu stranu izraza, pa su ovakvi radovi kompatibilni s pisanim teorijskim tragovima egzistencijalnih dvojbi suvremenog čovjeka.

Radom „Petlja“ Sušac podvlači ovu bezizlaznost, vrtnju koja kao da neće modernog tragatelja nagraditi novim horizontima, u najboljem slučaju putnik će biti nagrađen željom da se ponovno spusti niz stepenice kojima je došao do terase – nema pogleda, nema vidika, jedino što se još može jest postojano se penjati i spuštati. Kretanje je posljednja vjernost i možda najefektniji način da se osjeti ova potpuna lomljivost, oblikovnost prostora. Radovi „Black Math“i „White Math“ najuvjerljive ističu ovakve značenjske nivoe Suščeva rada – doživljaj doslovno ovisi o kretanju gledatelja, gledatelj sam daje završni oblik radu koji je istovremeno – a pri tome se misli na cjelokupni Suščev postav „Extenzija“ – skulpturalan i gibak, mjenjiv, osjetljiv na točku motrišta, što je umjetnikov način da u svoj rad aktivno uključi i publiku.

Već je primijećeno kako Sušac nije umjetnik koji se eskapistički zatvorio spram vremena u kojemu živi, no možda je jednako važno istaknuti kako se u njegovu djelu radi i o plodonosnom spajanju intuitivnih slojeva s gotovo znanstvenim obradama, što vjerojatno i jest ključni dio zavodljivosti njegovih radova. On odbija napraviti posve stabilno djelo, kod njega je sve podložno još jednom pomicanju, kao da poručuje kako je „work in progress“ najadekvatniji način hvatanja značenja kristalne stvarnosti u monolit umjetničkih nastojanja.

Čak i kada u radu „Monumentless“ ispituje objekte koji bi trebali biti posve ukotvljeni u grubu materijalnu zbilju, Sušac ne nasjeda očitostima, ponovno se vraćajući spomenutoj razlici između znanja i iskustva. Ovaj je rad najreferentniji na povijesnu zbilju, njime Sušac podvlači relativnost (i) povijesnih monumentalnosti, koje se mijenjaju od generacije do generacije, ali su moguće promjene i u okviru iste generacije. Pitanja koja pokreću „Extenzije“ su raznih ishodišta, no možda je najradiklaniji upit što ga je Sušac postavio „obrađen“ u djelu „Saturnus“. Bog Saturn identičan je s civilizacijom, upravo njega poistovjećuje se s obrađivanjem zemlje – a posljedice obrade, sva ova izobličenja, jedna su od tema Suščevih „Extenzija“ – jednako kao što je Saturn označavao krizu, dolazak tame, velika iskušenja. Sve to Sušac je uklopio u radove kao znakove društvenih i psiholoških mijena zadnjih vremena, pa je autoportretni rad „Saturnus“ u tom smislu zanimljivo gledateljsko iskustvo. Rad prikazuje samog umjetnika zarobljena u odijelu glomaznih, izduženih rukava: kao da nam se poručuje kako pukim mimetizmom više nećemo stići do istine, jer se ona zaklonila i za govor doslovnog preslikavanja i za metaforu, nego nam je na raspolaganju ostalo ono što je otpočetka za ove ovdje izložene radove pokretalo umjetnika: upitati se treba li danas čovjeku duša i može li se ona uopće orijentirati u okolnostima posve izmijenenih znanja o prostoru.

Domagoj Sušac je jedan od rijetkih domaćih umjetnika kojemu je važna ova antropološka osnova artističke djelatnosti. On ove probleme nije pomeo pod tepih, nego se s njima sreo ondje gdje taj susret ima najočitijeg smisla: u umjetničkom djelovanju. Danas je teško pronaći opuse u kojima problem duše i njena ambijenta nije zaobiđen kao irelevantan, duša se pojavljuje još jedino kao anakronizam. A povijest umjetnosti zapravo nije ništa drugo do pokušaj stjecanja ovog centralnog dijela ljudskog bića, izloženog kroz stoljeća raznim verzijama inferna. Točke ovih tamnih izazova Sušac je bilježio taktilno i pri tome naglašeno spoznajno: on zna da se oko nas stvari ponašaju u smislu iznevjeravanja naših očekivanja, da nam čak i objekti skreću pozornost na vlastita izobličenja, i da to samo treba vidjeti. Način gledanja moguće je naučiti iz pomnog obilaska „Extenzija“.

 

Dario Grgić

O umjetniku

Domagoj Sušac ( 1974. Zagreb) akademski je slikar-grafičar, diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2000. godine u klasi prof Miroslava Šuteja. Izlagao je na stotinjak izložbi u zemlji i inozemstvu. Od 2005. godine zaposlen je na Likovnom odsjeku Umjetničke akademije u Osijeku, gdje je trenutno izvanredni profesor na Diplomskom studiju. Više puta je nagrađivan za svoj umjetnički rad. Živi i radi u Osijeku.

Kontakt

mob: 098 958 33 48

Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

 

Organizacija

MKC Split

Jasna Gluić, voditeljica likovno-izložbenog programa

021 537 449

Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

 

 

 

Normal 0 21 false false false HR X-NONE X-NONE