Transformers - Domagoj Sušac

 

Piše: Dario Grgić

Negativnu transformaciju u europskom kulturnom krugu prvi je dijagnosticirao Kierkegaard. On uočava kako svećenik više nije svećenik, profesor da nije profesor, filozof da nije filozof. Što bi rekao da je živio u 21. stoljeću? Već dvadeseto stoljeće obilježava zavada između različitih duhovnih grana. Alain Badiou piše kako se filozofija, primjerice, preselila u roman. Akademska filozofija suha je skolastička disciplina čije je djelovanje posve nevažno za suvremenitet. Ona više ne propituje nego glanca sofističke bravuroze neophodne jedino za artistiku na trapezu mišljenja – i gotovo da je cirkuska disciplina. Jan Patočka smatra kako je povijest Europe zapravo povijest spašavanja duha. S onu stranu stručnog jezika teorije umjetnosti moguće je konstatirati kako je likovna umjetnost djeljiva na istinostražiteljsku i formalističku. Istinotražiteljstvo likovne umjetnosti srodno je istim takvim tendencijama u književnosti. Ili u filozofiji: struktura i smisao. A sve to na liniji je Patočkine ocjene o europejstvu kao disciplini spašavanja i čuvanja duše. Nasuprot spašavanju duše stoji intelektualno ludilo koje su filozofi različito nazivali, a većina dijagnoza svodila se na poraz koji je čovječanstvo doživljelo u srazu s razvojem tehnike. Jedna specijalistička sposobnost se kao tumor raširila i zavladala sustavom.

Domagoj Sušac pripada onim rijetkim hrvatskim umjetnicima koji se nisu zatvorili u odnosu na ovaj problem, njega između ostaloga pokreće upravo ovaj sraz čije je tragove moguće pratiti u djelima senzibilnijih pisaca, kompozitora i slikara. Nekad se neka od umjetničkih grana nametne kao ona u kojoj se najbolje ogledaju problemi vremena. Boris Papandopulo je u jednom trenutku bio bliži duhu vremena nego bilo koji pisac. Isto tako i Julije Knifer. Suvremeni su samo oni autori čije djelo pušta korijenje u vlastitom dobu, sve ostalo je glazbena, likovna ili verbalna ilustracija i ništa više. To ne znači da Domagoj Sušac (ili spomenuti autori) na bilo koji način podilazi duhu vremena, nego upravo suprotno. Sušac svojim radovima naslovljenima s „Transformeri“ ne preuzima na sebe osobine suvremenih moćnika, nego onih koji su kao rezultat djelovanja njihovih izobličavajućih sposobnosti postali, pored onoga što su, i još nešto drugo. Značajna umjetnost uvijek se svrstava na stranu beznačajnih, i na svoj način zastupa njihova prava. Čak i ona dvorska. U pozadini Suščevih radova kao da se nalazi nezajažljiva žeđ za duhom, kakvu mogu osjetiti ovi posljednji, posve pregaženi logorizacijom svijeta: dajte nam više duha, jer je bez njega moguće da košnica stoji nakoso, a šturi geometrijski prostor da simbolizira petlju beskonačnog kretanja koje je kod njega svedeno na najelementarniji asketski izraz. Stepenište i otvor na online casino krovu i ništa više. Slično skretanje gledateljeve pozornosti na poremećaj u općem stanju Sušac postiže „Rulerom“, olovnim, potpuno neadekvatnim ravnalom čije mjerljive i uporabne moći ne postoje uslijed neravnina, izobličenja. I ne samo to: sile koje su oblikovale ovo ravnalo također moraju biti transformirane u odnosu na ideal. Platonistički rečeno, ovaj je svijet sve dalje od svijeta ideja, ili, kako je to u poemi napisao Thomas Stearns Eliot: Krugovi dvadesetog stoljeća odvode nas sve dalje od Boga i sve bliže prašini. Gdje se nalazi tipični primalac Suščevih vizualnih signala? Na instalaciji „No title No name“ vidimo izlazak iz podzemlja, pedantno stepenište kakvo smo mogli vidjeti u geometrijskoj noćnoj mori ili kao lažni izlaz u kojem od horrora pop produkcije. Neobično dojmljiva kompozicija dvaju fotografija ključni je atmosferski rad „Transformera“: pozornica je to budućih događaja, ispražnjena od smisla, osim kao lažna nada, kao lažni izlaz koji se može premetnuti u svoju suprotnost. Međutim, na površni nas očekuju predmetni i geometrijski paradoksi. Autorov autoportret s prijašnje dvije izložbe naslovljen sa „Saturnus“ pokazuje svijest o činjenici vlastite izobličenosti kao posljedice sudjelovanja u izobličenosti svijeta. S time, što je umjetnik, ipak i čini se, ostao intaktan. On se smjestio u modificirano i vrlo produženo odijelo, ali sam nije izgubio ništa od osobina. Čuvari nadzemlja i podzemlja bi u ovako postavljenoj umjetničkoj mitologiji mogli proći pored njega ne primjećujući njegovu razliku u odnosu na blago iščašeno okruženje. On kao da poručuje: evo zadovoljio sam formu u svijetu posve podređenome formalizmima i sad se mogu slobodno nastaniti u svijetu čije se razglobljavanje približava svome kraju. Svijet je to bez heroja, najviše što možemo učiniti kao da je svedivo na izvješća s pomnih promatranja. Postamenti sada predstavljaju sami sebe, plutaju kao zloglasni označitelji bez označenoga, svijet je to bez apostrofiranih, gola geometrijska paradoksalnost – između ostaloga i da ravno više nije ravno – vraća nas Kierkegaardu i njegovom popisu zamijenjenih mjesta. Samo što se kod Sušca ovo odrođavanje, ovo stvaranje novih species živoga i neživoga, odmaklo od elementarnih početaka iz dančeve alarmantne konstatacije. Kod Sušca je i mjesto promijenilo mjesto, više ništa ne stoji, sve se odaje amorfizaciji, produljenju, prijelomu na drugom mjestu, prelijevanju iz okvira: poznati zakon je pod suspenzijom.

Da se vratimo „Ruleru“, kao dobrom primjeru Suščeve strategije. Olovo je element laka oblikovanja, njegova prilagodljivost i bazičnost praćena je još od ranih kemijskih i alkemijskih dana, podatnost je to koja upija, i kao u ovome slučaju, mjeri samo izobličenje a ne traženu ravninu. I još je važno naglasiti, i to je dodatna dimenzija „Transformera“, kako su svi radovi gotovo pa zaokruženi objekti filozofske meditacije. Oni vas provociraju i u vama pokreću suptilne procese mišljenja. Kao da je u „Ruleru“ stvar baš u tome, da on, kao stvarna baza svih oblikovanja, na koncu bude simbol procesa koji su u konačnici svih transformacija, a to su oni duhovni procesi, s tom najtežom i najizdanijom riječju u svim europskim rječnicima - duhom.

Nije li to upravo ono što nas zatiče u svakodnevici? Ta suspenzija facinantno i ujedno diskretno podvučena u „Transformerima“? suspenzija koju većina aktivista s kulturnog polja zaobilazi kao da se uopće ne događa. Mi obilujemo radovima posve slijepima za ključni problem suvremenosti, djelima čiji je prefiks beznadno i nepopravljivo kičerski. Kičerska književnost, iste takve glazba i likovnost. Pasatistički pejzaži iz davnina, koje, kada su se događale, nisu bile nimalo pasatističke, pa se i ovo sjećanje pojavljuje u formi laži. S druge strane ovakvih trivijalija stoje umjetnici, jer ovi prvi to ne mogu biti. Suščev svijet gladnih duhom istovremeno je posve moderan i ujedno prirodan nastavak tradicije: njegov „Ruler“ duhovni je brat Velasquezovih dvorskih luda, Schumanova „Leptira“ i „Karnevala“ i Picassova „Harlekina“. Ono za što su nekoć ljudima bili potrebni ljudi, danas je jedino moguće prikazati predmetnošću. Pred nama je veliki svijet europskog duha, isti onaj koji je opisivao češki filozof Jan Patočka. Povijest Europe je jedna duga i vijugava priča o duši. U okviru ove u osnovi soteriološke priče „Transformeri“ Domagoja Sušca zauzet će cijelo jedno poglavlje.