BURE BARUTA #4

Marko Pašalić: "Portret umjetnika kao djeteta"

performans 


Denis Božić: "No Flash, Only Life!"
samostalna izložba fotografija

 

u srijedu, 29.travnja 2015. u 19:00h

prostoru Galerije Kazamat:

Jagićeva 2, Osijek, Tvrđa

(izložba će biti otvorena performansom Marka Pašalića u 19:15h)

Izložba će biti otvorena do 15.svibnja 2015.

Ulaz je besplatan

Radno vrijeme galerije: srijeda - nedjelja, 17-20h


Dodatne informacije:

Voditelj galerije Kazamat: Dražen Budimir 095/864 5663

Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript , Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

 

 

Portret umjetnika kao djeteta

Performans koji se bavi sažimanjem velikog vremenskog perioda, percepcije sjećanja i proživljenoga u jedinstveni, umjenički čin koji ga treba predstaviti autora kakav jest sada i kakav je bio, koristeći pri tom službeni dokument casino online kao sredstvo i prizmu razotkrivanja vlastitog karaktera, te problematičnih i traumatičnih društvenih odnosa u kojima inače svakodnevno sudjelujemo, ali ih ne propitujemo. (Autor voli sažimanje svojih radova u jednorečenične izjave u svrhu samoodrugačenja, pa od te prakse ne odustaje ni sada.)

 

Marko Pašalić (1976) diplomirao grafiku na ALU Zagreb. U svome radu bavi se performansom i istraživanjem u području digitalnih medija.

 

 

NO FLASH, JUST LIFE!

Za razliku od nekoliko mojih dosadašnjih izložbi, u kojima sam jednostavno nastojao dati presjek onoga što sam do tada radio (ne računajući jednu tematsku izložbu), ovom izložbom pokušavam naznačiti pravce u kojima se u budućnosti želim profilirati.

Kompozicija/sadržaj

Moja htijenja idu poprilici k određenom spoju apstrakcije i predstavnosti.

Jer, s jedne strane, čvrsto vjerujem da se fotografija nikada ne smije do kraja otuđiti od onoga što prikazuje, odn. treba zadržavati svoj tautološki karakter. Taj element čistog stvaranja ujedno fotografiji daje ne samo realistički, nego i metafizički i nadrealan smisao.

S druge strane, fotografija ne smije ostati na razini objektivnosti, jer je, na kraju krajeva (unatoč često uvriježenom mišljenju), nemoguće fotografiji da bude realistična (dovoljno je spomenuti da na karakter njenog prikaza utječe izbor filma i razvijača, metoda mjerenja svjetla… te se na kraju pokazuje da jedan te isti prizor može biti fotografijom prikazan na bezbroj načina, a sve su to tzv. realni prikazi stvarnosti).

Međutim, upravo je ta njena dihotomija ono što treba biti glavni sadržaj fotografije; dakle, fotografija treba i može govoriti isključivo o sebi samoj. Jedino tada ona dolazi do punog izražaja i ostvaruje vrijednosti koje su joj imanentne.

U tom smislu fotografiji su udareni temelji u međuratnom Modernizmu, pa su se nakon drugog svjetskog rata pojavile tendencije da se upravo ta fotografska svojstva fotografije razviju u pristup koji je samo njoj svojstven, te da se taj pristup teoretski formulira.

To su, u osnovi, elementi koje želim razviti svojim fotografiranjem: Dadaizam, Apstrakcija i Nadrealizam, pa (bliže našem vremenu) Neodada i Fluxus.

Ovo zadnje osobito želim naglasiti, jer je radost življenja bitnija od same umjetnosti. Što se Dade i Nadrealizma tiče, teoretičari spominju da fotografija ne može biti to što jest ako nije nadrealistička.

I na kraju, Apstrakcija, koju vidim kao vrhunski smisao, jest proučavanje principa prema kojima je Kozmos sazdan, a što mi, ovdje na Zemlji možemo samo s radošću spoznavati i ponavljati na bezbroj načina ("Neka nitko tko ne poznaje geometriju ne ulazi u moju kuću", Platon).

Jesmo li, kao vrsta, već toliko postali duhovni da nam vizualno učenje i oplemenjivanje nije više potrebno i da nam je dovoljna čista ideja, ili su nam i dalje potrebne estetske lekcije da nas uvijek iznova uzdižu nad razinom temeljne nesvijesne egzistencije?

Svjetlost

Obzirom da je fotografija vizualna disciplina, njeno glavno sredstvo izražavanja je Svjetlost. Stoga je svjetlost moja glavna likovna preokupacija; ona nam pruža mogućnost zaboravljanja vlastitog ega i usredotočivanje na fenomen plasticiteta, dakle, na ono Drugo, izvan nas. Hvatanje svjetlosti je, ustvari, pokušaj da se uhvati i zaustavi vrijeme. To je pomalo paradoksalan pokušaj jer je svjetlost u neprekidnom gibanju (ona je, praktički, Vrijeme samo), a fotografija je pokušava prikazati na način da zaustavi vrijeme. Na taj jačin, ostati vezan u komponentu svjetlosti za mene znači ne odreći se vlastite smrtnosti, a samim time i ljudskosti, životne energije koja protječe.

Sadržaj

Konačno, fotografija je i sredstvo vizualnog komuniciranja, pa ne želim zanemariti i njenu ulogu u sublimiranju i prenošenju znakova. U suprotnom postoji opasnost upadanja u hektičnost iz koje se teško izvući. Unutar jedine tri komponente što ih fotografija sadrži-kompozicija, svjetlost i sadržaj-ova zadnja za mene je ipak najmanje važna i po svaku je cijenu nastojim zadržati na razini znaka. Takav mi pristup pruža polivalentnost značenja, a ona pak omogućava promatraču da i sam sudjeluje u izgradnji promatranih fotografija, igrajući angažirano tu beskrajnu igru.

Prema tome, nastojim razviti svoje fotografiranje onako kako se ono odvijalo do trenutka kad je fotografiju preuzeo Konceptualizam, počevši je tretirati isključivo kao sredstvo. Zbog takvih posezanja u medij kojeg Konceptualizam ne priznaje, fotografija je krenula u posve krivom pravcu, zaboravivši samu sebe. Tako danas imamo veliku većinu amaterskih fotografa koji ne razumiju fotografiju jer polaze od krivih temelja, te umjetnike koji ne žele shvatiti fotografiju i posve je negiraju. Ono što bi stoga fotografija trebala ostvariti jest vratiti se par koraka unatrag i iz tih se temelja nastaviti razvijati.

Što se onog narativnijeg, nefotografskog sadržaja tiče, glavna mi je preokupacija Život i način kako on u postmodernom društvu rapidno nestaje iz svih sfera ljudskog bivstvovanja. Tema mi se sama nametnula, postupno jačajući, kroz sam proces fotografiranja, odn. kroz teškoće da u fotografiji ulovim život.

Naravno, kao fotograf izvan svih struja, ne namjeravam se prihvatiti te mesijanske zadaće, nego jednostavno, vrlo spontano, idem onako kako mi osjećaj za estetiku i etiku nalaže. To, ustvari, jest moja prvenstvena tendencja: što potpunije osvijestiti proces fotografiranja, kako bih njime izricao ponajviše ono nesvjesno i nadsvijesno, oslobođeno ega.

 

Denis Božić